U ono vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:

»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«

Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«

Gerbrand van den Eeckhout, The Widow’s Offering | izvor: https://bit.ly/300V6va

„Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu.“

Mogli bismo pomisliti kako Isus pohvaljuje ovakvo postupanje udovice: narod baca sitniš, bogataši bacaju mnogo (ali zato jer mogu, jer im tako i tako neće uzmanjkati, a drugi će pri tome vidjeti koliko su silno ubacili), a ova žena eto baca dva novčića, sav svoj žitak. Jedan komentator lijepo primjećuje kako je bacila oba novčića: moglo bi se pomisliti da će od ta dva novčića jedan zadržati za sebe, a drugi baciti; pa ipak ona toga ne čini, nego od svoje sirotinje baca sve. Bila bi ovo dakle slika hrabre, Bogu predane osobe, koja daje sve od onoga što ima, pa bilo to i malo.

Međutim, pokušajmo se sada malo „manje pobožno“ uživiti u ovaj odlomak.

Najprije slušamo Isusa kako govori o pismoznancima: o ljudima koji da bi si dali na važnosti (i da bi im drugi dali na važnosti) oblače duge haljine, vole biti primijećeni (pozdravljani, gotovo celebrity) na trgovima, traže počasna mjesta. Takvi tipovi gaze po onima ispod sebe, doslovce: proždiru udovice (a slika udovice slika je svake osobe koja nema zaštite, nego je ostavljena na nemilost društvu).

Potom zajedno s Isusovim učenicima sjedimo nasuprot riznici i promatramo kako narod baca sitniš u riznicu.

Vidimo bogataše koji bacaju mnogo:

• • Kakvi su bogataši koje vidimo? Kada ih zamislim u svojoj mašti, ne izgledaju li oni možda slučajno poput pismoznanaca na koje me je Isus maločas upozorio?
  • Kako si zamišljam njihovo ubacivanje novaca u riznicu: „po skrivećki“ ili širokopojasno, tako da ih svi mogu uočiti?
  • Što čine potom: razgovaraju s drugim bogatašima, smiju se, mole se?

Vidim udovicu koja ubacuje dva novčića:

• • Kako se ova žena ponaša?
  • Koji se osjećaji u meni bude (koje misli naviru) kada njezin lik i ponašanje usporedim s likom i ponašanjem bogataša koji ubacuju mnogo?

Vrlo vjerojatno (ovo što slijedi dakako je samo moja pretpostavka, nikakva empirijskim istraživanjem ekstrahirana činjenica) ćemo se zgroziti: „Kakvo licemjerje bogataša, koji ubacuju da ih svi vide, razgovaraju, skupljaju ‘like-ove’! Koliki nesrazmjer spram ove bogobojazne žene, koja je, sirota, ubacila sve što ima.“

Ali gdje bi nas takvi osjećaji i misli vodili: više tome da se divimo držanju i činjenju te žene ili da se kritički usprotivimo držanju bogataša?

Čini mi se, ovo prvo.

A ovo drugo nam tek ostaje za učiniti: ne samo sebi reći „Ja neću biti poput tih bogataša“ ili „A ja ni ne mogu biti poput njih kad i nisam bogat“, nego: „Što kao zajednica vjernika možemo učiniti eda sustavi (institucije) ne iskorištavaju ljude (da ih ne proždiru)?“

Gdje kao zajednica vjernika možemo primijetiti licemjerje i usmjeriti se aktivno protiv njega?

• • Gdje u Crkvi?
  • Gdje u vlastitoj obitelji? Gdje među rodbinom?
  • Gdje u društvu?

Neki komentatori kažu: Isus pohvaljuje činjenje ove žene, jer sve je dala Bogu.

Drugi pak ističu: Isus tuguje nad sudbinom ove žene, jer umjesto da sustav nju – udovicu – štiti, on od nje uzima, proždire i ono malo što ona posjeduje eda bi sebi gomilao.

I dok je ovo prvo svakako lijepa duhovna slika, koja nas može potaknuti da se u životu posvema oslonimo na Boga, onom potonjem moramo(!) dati većeg značaja: imamo aktivno tražiti kako se možemo, kao zajednica vjernika, usprotiviti iskorištavanju raznih sustava (institucija).