U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«
Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«
»Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«
izvor: https://bit.ly/3BAcoww
Ostavi onih devedeset i devet u pustinji…
Često se, prepoznajući se dakako među onih 99 ovaca što su ostale u stadu, znamo zapitati: zašto bi radost zbog jedne obraćene ovce trebala biti veća nego zbog nas 99 vjernih što ostadosmo skupa? A ako k tomu još pridodamo ovo neobično mjesto radnje – pustinju – stvar postaje još gorča! Zašto nas je pastir ostavio u pustinji? Nije li se mogao, prije nego nas ostavi same, barem pobrinuti da brstimo travu na sočnim zelenim pašnjacima dok on ode učiniti ono na što ga nuka njegovo pastirsko srce!?
izvor: https://bit.ly/31vWEhT
Međutim, ako se malo potrudimo razmisliti, shvaćamo kako time što nas je ostavio u pustinji pastir nam je iskazao veliki kompliment: sposobne smo, kao ovce, barem za neko vrijeme, snaći se i sâme bez njega, pa bilo to i u pustinji. Pastir nas je ostavio tražeći izgubljenu ovcu i ima povjerenja da ćemo biti kadre snaći se i ostati skupa sve dok se on ne vrati.
Nije li već to razlog za radost?
A kamoli onda kada ga, po povratku, vidimo nasmijana, s našom kolegicom na plećima!
