U ono vrijeme: Kad se skupilo mnoštvo, tisuće i tisuće, te su jedni druge gazili, poče Isus govoriti najprije svojim učenicima:
»Čuvajte se kvasca farizejskoga,
to jest licemjerja.
Ništa nije skriveno
što se neće otkriti
ni tajno što se neće saznati.
Naprotiv, sve što u tami rekoste,
na svjetlu će se čuti;
i što ste po skrovištima u uho šaptali,
propovijedat će se po krovovima.«
»A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vredniji ste nego mnogo vrabaca!«
Danas umjesto klasičnog razmatranja jedna vježba.
Uzimam rečenicu: Vredniji ste nego mnogo vrabaca!
Ostajem pri njoj.
Mogu jedanput-dvaput pročitati današnje evanđelje, ali naposljetku, ostajem pri ovoj, jednoj rečenici: Vredniji ste nego mnogo vrabaca!
Što je vrabac, a tko sam ja.
Vrijedan sam u Božjim očima.
Ja, baš ja.
Mnogo je ljudi na Zemlji, trenutno.
Mnogo ih je živjelo kroz povijest.
Nakon što ja umrem, ljudi će i dalje živjeti, rađati se i umirati (barem kako sada stvari stoje).
Prolazan sam. Konačan. Krhak.
A opet, vrijedan. I to u Božjim očima.
Danas pri dolasku na Sveučilište ili po polasku kući ulazim, koliko to mogućnosti dopuštaju, u šutnju.
Promatram ljude oko sebe: idu na posao, kući, u pekare, ubacuju se autom u promet, psuju, telefoniraju, smiju se. Većini je lice sivo-metalno. A vrijedni su, svaki od njih, više od mnogo vrabaca.
Promatram ptice, ako ih se može uočiti. Gospodin je i njih stvorio i o njima se brine. Ne zaboravlja ih. I one su mu vrijedne. Pa ipak, ja sam mu vredniji od mnogo ptica.
Ako na mom putu ima park, promatram drveće: veliko ili malo, nije važno – svako je drvo Gospodinu važno. I njih je stvorio i uzdržava ih. Pokušavam nadalje ne vidjeti samo drvo, nego i grane, pa onda lišće koje uskoro ima početi opadati. Možda prođem blizu pokraj nekog drveta pa imam priliku na trenutak zastati, promotriti jedan jedini list, te uočiti njegovu strukturu, žilice. I to postoji jer je Bog stvorio, jer Bog uzdržava.
U prolazu možda uočim nekog leptira ili – možda malo manje uzbudljivo – nekog drugog kukca.
Sve je to vrijedno u Božjim očima.
A ja sam vredniji od mnogih tih stvorenja zajedno.
Ja, baš ja.
Pa se malo o tome zamislim.
I poslušam, što mi Bog kroz to danas želi reći.