U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati — da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!«

»Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.«

Kad Isus izađe odande, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta.

James Tissot, Les pharisiens questionnent Jésus | izvor: https://bit.ly/3BmsR8i

Kako redovito reagiramo kada nas netko, poput Isusa u današnjem evanđelju, kritizira ili možda još točnije, napadne?

Branimo se.

Uzvraćamo udarcima.

Smišljamo kako se osvetiti, kako onoga tko nam se usprotivio namamiti u klopku i tako ga se riješiti, da nam više ne može smetati.

Normalno je da zakonoznanci tako reagiraju.

Što je alternativa?

Suspregnuti odgovor. Barem na trenutak zašutjeti. U najmanju ruku ne braniti se automatski. Dopustiti da kritika moga sugovornika padne na mene, da me pogodi.

Ako je istinita, primiti je i vidjeti što mogu učiniti.

Ako nije istinita, i dalje se ne pokušavati istoga trena obraniti. Barem malo pričekati. Onda vidjeti je li naš sugovornik u stanju primiti našu riječ, našu kritiku kritike.

U oba slučaja izbjegava se ono čime završava današnji odlomak: zauzimanje položaja s predumišljajem, kako bi se sugovornika u pogodni čas moglo zaskočiti, uzvratiti mu udarac, eliminirati ga.