U ono vrijeme: Pošto Isus izagna đavla, rekoše neki iz mnoštva: »Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!« A drugi su iskušavajući ga, tražili od njega kakav znak s neba. Ali on, znajući njihove misli, reče im: »Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti. Ako je dakle Sotona u sebi razdijeljen, kako će opstati kraljevstvo njegovo? Jer vi kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako dakle ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.«

»Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.«

»Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa.«

»Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’ Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.«

izvor: https://bit.ly/3uq2aN7

Isus čini dobro ljudima: oslobađa ih, daje im disati i govoriti.

Nekima to smeta, te ga optužuju.

Što to ima u njima, da ih na to potiče? Zašto se ne mogu radovati tuđem oslobođenju, nego unatoč jasnim znakovima boljitka u tome žele pronaći nešto što „ne štima“? Čemu tolika sumnjičavost? Čemu takvo iskušavanje?

Isusu su takvi postupci razvidni, stoga i ne upada u klopku (opetovanog) dokazivanja. On je miran, jer zna što radi: donosi nam kraljevstvo Božje. Mi ga imamo zajedno s njime graditi. U tom kraljevstvu žive ljudi poput Isusa, ili još bolje, to kraljevstvo jesu ljudi poput Isusa – ljudi koji pomažu drugima, oslobađajući ih od zla, dajući im prostora da žive, zraka da mogu disati. Prolaze zemljom čineći dobro. Mirni su, jer znaju što čine – grade kraljevstvo Božje. Znaju da ono ne pada s nebesa, nego se ima mirno, strpljivo i ustrajno graditi. Njima nije na pameti „nabrzaka“ pošto-poto nagomilati nebodere koji će drugima zakloniti svjetlo, već su im bitni dobri temelji, a rezultati će već doći, pa makar i nakon njihovog prolaska zemljom.

Kako to da su oni mirni, a oni koji grade možda i brže, ali loše, su nezadovoljni, sumnjičavi, te upiru prstom u ove prve?

Pitanje i nisam osobito pametno postavio, jer sam u njemu već dao odgovor – grade loše: previše se u njihovu građu uvuklo „šrota“, kojekakvog „škart“ materijala – zavisti, zlog oka, lijenosti. A i način nije dobar: pogled nije usmjeren na vlastito djelo, nego na ono što ih smeta kod kolege graditelja. Tako ne valja raditi. Na taj način izgrađena kuća past će.

I neka padne! Tako se krči put gradnji prave zgrade, pravog obitavališta – onoga gdje ljudi nisu zaokupljeni, kako bi to papa Franjo rekao, zauzimanjem prostora, već pokretanjem procesâ. Kraljevstvo je to Božje – to su ljudi koji druge ljude oslobađaju i daju im živjeti.

Ljudi koji, poput Isusa, prolaze ovom zemljom čineći dobro.