U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

izvor fotografije: https://bit.ly/3ChROll

Charles de Foucauld bio je vojnik, geograf-istraživač, a potom, nakon obraćenja, trapistički monah i svećenik. Najzad se, osluškujući Božji glas, odvažio na pustinjački način života. Živio je među Tuarezima u Alžiru, dijeleći njihovu svakodnevicu – njihove nade i tjeskobe, brige i radosti. Naviještao je služenjem više nego riječima.

Jedan „one-liner“ koji mu se posebno usjekao u pamćenje, a onda ga kao Kristovog učenika i obilježio, rečenica je iz homilije oca Henria Huvelina, njegovog duhovnog učitelja. Ona glasi ovako: „Isus je zauzeo najniže – posljednje – mjesto, i nitko mu ga nije uspio uzeti“.

Charles je korak po korak produbljivao svoje razumijevanje te rečenice i dopustio Bogu da ga vodi na njegovo zadnje mjesto. A ondje je susreo Isusa. Novi, pustinjački način života s kojim započinje, najprije ga vodi u Svetu Zemlju, a potom u Alžir. Tamo je Charles našao svoje – posljednje – mjesto.

Dijete koje zajedno s Isusom i njegovim učenicima susrećemo u evanđelju slika je čovjeka koji slijedi Božji poziv, koji dopušta Bogu da ga vodi na njegovo posljednje mjesto. Dijete predstavlja osobu koja je po pravima ispod svih, a po obavezama pozvana služiti svima koji su iznad nje.

Stubokom je dakle takva slika čovjeka oprečna onoj koju učenici žele ostvariti. Oni se, raspravljajući o tome tko je od njih najveći, trse biti utjelovljenje gramzive ambicije i sebične volje za uspinjanjem na ljestvici moći. Daleko je to od Isusovog Boga. Njemu je blisko dijete – ono je osoba koju Isus grli i s kojom se poistovjećuje. Zašto? Jer slika djeteta, ovako skicirana, predstavlja ostvarenje Božjega sinovstva.

Upravo je to bila Charlesova „ambicija“ – da tražeći posljednje mjesto postane blizak Isusu, Božjem sinu, da postane poput njega. To je tražio, a to je i našao, živeći među Tuarezima.

A tebe, kamo tebe vodi Božji glas? Koje je posljednje mjesto koje imaš zauzeti?