U ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.

Kada to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: »Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.«

I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.«

Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!« (Lk 7, 36-50)

Peter Paul Rubens, Feast in the House of Simon the Pharisee | izvor: https://bit.ly/2YSF3iA

Najprije dvije česte krive predodžbe o ovom evanđeoskom odlomku:

• • U središtu naše pozornosti ima biti žena grešnica.
  • Ta žena grešnica je prostitutka („bijaše grešnica u gradu“).

Niti žena grešnica ima biti u našem fokusu niti bi bilo važno precizirati da je ta žena grešnica prostitutka.

A kada još k tomu predložimo da njezine suze nisu pokajničke, nego suze radosnice i suze slavlja, možda ćete se zapitati: čitamo li uopće isti tekst?

Ova radosna vijest – evanđelje – upućena je prije svega domaćinu koji je pozvao Isusa da s njime blaguje – Šimunu farizeju. Njemu se, na kraju ovoga odlomka, obraća Isus: „I okrenut ženi reče Šimunu“.

Kako nam je dakle shvatiti ovaj neobični događaj? Tako da, bivajući okrenuti ženi, svoj fokus usmjerimo na Šimuna.

Naime, cijeli kontekst ove evanđeoske epizode je slavljenički: Šimun poziva Isusa da blaguje s njime. Poziva ga za stol. Sjetimo se da se i u našoj kulturi, kada se nešto slavi (krizme, vjenčanja, rođendani), redovito svečano sjeda za stol. Na Istoku još i više.

I tako, u toj svečanoj prilici, „bane“ ova žena. Što ona čini? „Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.“

Cijela stvar pomalo je skandalozna: prije svega, žena se nema u javnosti pojavljivati raspuštene kose. Ako tomu pridodamo i često spominjanje nogu u ovoj evanđeoskoj epizodi (imajmo na umu da se u prijevodu nešto od „nogu“ i izgubi!), a koje na Istoku imaju jak simbolički, pa i erotski potencijal, stvar postaje škakljiva!

Pa opet, cijela epizoda ujedno odiše i svečanošću: žena maže Isusove noge pomašću. Ne stoji to ovdje kao nagovještaj Isusove muke i smrti (što je pak slučaj u jednoj drugoj evanđeoskoj epizodi), jer je Isus ovdje tek u tijeku (na početku) svojega javnog djelovanja. Mirisna pomast ovdje označava svečanost, slavlje i radost (sjetimo se da i mi stavljamo parfem za posebno svečane prigode).

Što iz svega dosada izrečenog imamo zaključiti – da je ovdje na vidjelu jedan svečani skandal? I da na to Isus tako slobodno pristaje!?

Čini se da je na sceni i više od pukog pasivnog pristajanja: Isus dodatno začinjava cijelu situaciju, jer ženi govori: „Oprošteni su ti grijesi.“ Sustolnici to više ne mogu gledati, a bome ni slušati: „Tko je ovaj da i grijehe oprašta?“

Naravno, promašili su, jer Isus nije rekao ja ti opraštam, nego se izrazio koristeći pasiv – oprošteni su ti grijesi. Bog je onaj koji oprašta.

I upravo to je ono što ova žena slavi – Božje oproštenje! Ona je grešnica u gradu. Čini se da je to svima poznato. I sada, saznavši za Isusa i osvjedočivši se njegovim načinom djelovanja, dolazi k njemu – iz ljubavi – jer Isusov način djelovanja svjedoči Boga kojem su na srcu siromašni, obespravljeni, oni na marginama. Isus svjedoči Boga kojem su na srcu i grešnici!

Kontekst slavlja ovog evanđeoskog odlomka govori stoga o svečanosti što se u njoj sâmoj odigrava: ona slavi jer joj je oprošteno, ima iskustvo duboke radosti jer je taj oprost primila besplatno! Stoga i ne pokušava isplatiti zadobiveno oproštenje, biti pravedna pred Bogom, nego na Božji oprost odgovara svojom ljubavlju – darom: na to upućuje i pranje nogu vlastitim suzama, i otiranje kosom, i mazanje pomašću.

To je i poruka za Šimuna farizeja, a bome i za nas.

Traži se promjena perspektive: pred Bogom imamo stajati ne kao pravednici koji su do u lipu isplatili sve ono dobro što su od njega primili, nego kao grešnici koji na njegovo praštanje odgovaraju ljubavlju.

Stoga i za nas nekoliko pitanja „za ponijeti kući“:

Jesam li ikad, poput žene iz ovog evanđelja, iskusila/iskusio duboku radost što mi je oprošteno?

Znam li primiti u svoju kuću (u svoje zajedništvo) sestru ili brata koji, iako grešnici, sada žele ljubavlju odgovoriti Bogu?

Ili samo ostajem sablažnjen i pitam se: „Tko je ovaj!?“