Razgovor s vlč. Odilonom čini jedan od središnjih tekstova novoga broja Kane, pod zanimljivim naslovom Gdje se ne umire, tamo se i ne živi. U vrlo inspirativnom razgovoru odgovorio je kako je bilo odrastati u postkomunističkom Beninu, kako danas djeluje kao sveučilišni kapelan te do kojih je sve spoznaja došao svojim doktorskim radom Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije koji je Kršćanska sadašnjost nedavno objavila kao knjigu.
“Neke nas karizme mogu dosta izložiti javnosti, a neke nas drže u skrovitosti zajednice ili službe koja nam je povjerena. I jedno i drugo jednako je vrijedno, tako da tu nema nikakva razloga za sebeuzdizanje. Nastojim samo staviti darove koje mi je Gospodin dao u službu zajednice. Pokatkad mi dobro ide, kadšto i ne. Ali znam Tko me pozvao i uvjeren sam da me prati kroz sve moje ‘ludosti’, kazao je vlč. Odilon na samom početku razgovora, osvrčići se na svoju ulogu koja je, osim sveučilišnog kapelana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, sada zadobila i širi utjecaj u javnosti, medijima.
Osvrnuo se in a odrastanje u postkomunističkom, ali slikovitom, Beninu. “Hrvatska i Benin imaju tu zajedničku priču o komunizmu. Doduše, Hrvatska je sustavnije stradala u toj ideologiji, pa se kod mnogih vidi komunistički mentalitet. Trebat će još vremena da se toga oslobodimo. S obzirom na to da sam se rodio u vremenu demokratskog sustava u Beninu, nisam imao previše osobni doživljaja toga”, kazao je među ostalim.
Središnji dio razgovora posvećen je temi transhumanizma. Naime, vlč. Odilon doktorirao je 2019. na temu Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije na Katedri moralne teologije na KBF-u u Zagrebu, a jednako naslovljen rad kao njegovu knjigu nedavno je objavila Kršćanska sadašnjost. Transhumanizam kao poboljšanje čovjeka s pomoću znanstveno-tehničkih dostignuća intrigantna je tema. Slaže se s tim i vlč. Odilon:
“To je tema kojoj mnoga sveučilišta posvećuju čak cijelu katedru. To je zaista tema budućnosti. No za mene je budućnost čovjek, a, ako se njega odričemo kao što pokušavaju činiti radikalne struje transhumanizma, onda nas ta budućnost ne treba. Kao što ste rekli, transhumanizam teži poboljšanju ljudskoga stanja s pomoću tehnologije. Uvjeren je da je čovjek u ovoj fazi svoje evolucije zapravo nedovršeno biće, odnosno promašena evolucijska zbilja. Zapravo čovjek je obilježen evolucijskom greškom, pa stoga treba postupiti s njim kao sa strojem: popraviti, poboljšati, nadograditi itd. Da se razumijemo, tehnologija nam u mnogočemu pomaže i danas je život bez nje teško zamisliv”, rekao je.
Dodao je i da, “kada se tehnologija ideologizira, onda nastaje drama naše ljudskosti. Transhumanizam, nadalje, smatra da je smrt glavna neprijateljica koju trebamo odstraniti iz ljudske vrste. Naša budućnost? Besmrtna bića. Pitam se kakav bi to bio čovjek koji živi bez nade da će jednog dana umrijeti? Kažem bez nade, jer tada upravo nastupa druga drama: ne moći umrijeti. Bit će mnogo samoubojstava zbog besmislenosti života koja će tada biti povezana s tom ideologijom. Gdje se ne umire, tamo se i ne živi. Život bez smrti postaje trajna i nemilosrdna agonija”, kaže vlč. Odilon Singbo, čiji razgovor za Kanu u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju.
