Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu nedavno je obilježen Dan Odjela za sestrinstvo, a tim je povodom premijerno prikazan film Spremno služiti čovjeku koji otkriva drugu stranu pandemije COVID – 19, onu gledanu iz kuta medicinskih sestra, medicinskih tehničara i studenata sestrinstva na Hrvatskome katoličkom sveučilištu.

Doc. dr. sc. Krunoslav Novak

Film je, kako nam objašnjava dr. Novak, snimljen između dvije faze epidemije Covida-19 u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu. O svom iskustvu života i rada u prvom susretu s epidemijom u filmu progovaraju medicinske sestre, studentice i mentorice studenata HKS-a te ravnateljica bolnice.

“Htjeli smo čuti iskustvo tih osoba koje rade kao medicinske sestre, iskustvo rada s pacijentima u tim teškim trenucima. Činilo nam se važnim predstaviti osobe koje su se među prvima suočili s neizvjesnošću i sa strahom, ali i sa spremnosti na služenje. Film se zato i zove Spremno služiti čovjeku. Važno je pokazati da smo tu jedni za druge”, napomenuo je dr. Novak.

“Kad ih danas gledamo preko televizije, ne vidimo njihova lica, skrivena iza maski i zaštitnih odijela, stoga je ideja filma bila pokazati njihova lica, poglede i prenijeti njihove osmijehe, riječi i iskustvo.

Vi ste redatelj i scenarist filma, ali i snimatelj. Kakvo je bilo to iskustvo  – stajati iza kamere i snimati u klinici koja je postala sinonim u borbi s koronavirusom?

U trenutku kad razgovarate i snimate ljude koji imaju iskustvo koje vama nije poznato, onda dobro naćulite i otvorite ne samo oči i uši, nego i onaj unutarnji pogled. I ono što se doista moglo doživjeti je ta spremnost, da unatoč opasnosti, služe i žive za svoje pacijente i jedni za druge.

Osim ovog filma, autor ste i dvaju dokumentarnih filmova s misijskom tematikom Madrecitas, Službenice milosrđa misionarke u Ekvadoru i Lica puna nade. Možete li nam predstaviti i ova dva dokumentarna filma, kako su nastali? Snimali ste ih u Beninu i Ekvadoru? 

Zbog samih sugovornika, ljudi ostanu dirnuti na pozitivan način, jer film donosi poruku koja nije samo promatranje stvarnosti izvana, nego nastoji angažirati gledatelje da se sami suoče sa situacijom s kojom se nosi ta osoba. Kao scenarist, redatelji, ali i snimatelj, uvijek nastojim kameru staviti u razinu očiju svojih sugovornika. Ne gledam samo poteškoću s kojom se nose, nego i njihovu spremnost da se uzdignu. Primjerice, kad su naše misionarke Službenice milosrđa došle u Ekvador prije 35 godina, tamo je bilo samo blato i ništa više. A danas tamo postoji struja, pristup internetu, osnovna i srednja škola…Dakle, tamo su sestre napravile uistinu velike stvari. Međutim, kad snimam te ljude, ne promatram ih iz perspektive – evo, vi ste nešto dobili od nas ili naših sestara – nego gledam kako su ti ljudi otvoreni, kako su spremno rasli i prepoznali vrijednost obrazovanja. Tim više što sam zaista među njima doživio veliko obogaćenje: iz njihove otvorenosti, radosti, potrebe za blizinom svećenika i blagoslova. Pokazali su što znači živjeti zajedništvo, koje kod nas u zapadnom svijetu izraženog individualizma, pada u drugi plan. Želim reći da o tome moramo razmišljati i u ovoj situaciji pandemije, da ne izgubimo iz vida drugog čovjeka i njegovu dobrobit, da shvatimo da je na prvom mjestu naš bližnji.

Screenshot iz filma Lica puna nade

Kakvo je bilo iskustvo snimati u Beninu Lica puna nade, u tim civilizacijski potpuno drugačijim uvjetima snimati znatiželjne velike dječje oči koje možda prvi put vide kameru?

Kad sam počeo snimanje, nekakav radni naslov je bio Školovanje u Beninu, ali onda vam se tijekom snimanja iskristalizira naslov “Lica puna nade”. Iskustvo kroz ta dva tjedna u Beninu bilo je veliko obogaćenje. Koliko je Benin siromašna zemlje, toliko ljudi tamo imaju jednu dimenziju bogatstva koju ne možete prikazati dok ne iskusite neposrednost i raspoloživost, radost tih ljudi. Njihova želja da vam se posvete dok ste njihov gost, to je nevjerojatno do te razine da je potresno. Kad dolazite u njihov dom, oni će dati zadnji dinar da vam kupe neki slatkiš ili neki sok , koji oni možda nikad sami neće popiti, ali vas žele počastiti i bili bi pogođeni kad vi to ne biste prihvatili. To su potresna iskustva kad vidite izvanjsko siromaštvo, a unutarnju raspoloživost i bogatstvo, želju da se potpuno posvete čovjeku. Vidite ta lica puna nade i da je za njih vrijeme stalo. Mi nemamo to iskustvo, ali kad sam bio u Ekvadoru i u Beninu na ruci nisam imao sat, jednostavno prepustite se njihovom ritmu vremena.

Doc. dr. sc. Krunoslav Novak

Kad ste se zainteresirali za redateljski i snimateljski segment rada  i gdje ste naučili “tajne zanata”?

Ovim pitanjem vraćate me u djetinjstvo. Vizualna komunikacija zainteresirala me kad sam 80-ih kao desetogodišnjak od kuma dobio svoj prvi fotoaparat. Od njega sam kasnije 1999. dobio i prvu kameru s kojom sam kao svećenik i župni vikar počeo snimati razne susrete naših mladih i Križni put mladih u Nedelišću, kasnije i u Knegincu. Naravno, pomagali su mi mladi. Radili smo montažu s dva video-rekordera… Onda je te moje afinitete prepoznao i varaždinski biskup koji me poslao na  studij komunikacijskih znanosti u Rimu i tamo sam se posebno usmjerio na taj audio-vizualni moment komunikacije, na snimanje i režiju. Posebno se to poslije studija počelo očitovati u radu u Varaždinskoj biskupiji, u Uredu za pastoral u medijima. U suradnji s lokalnim televizijama i mladim animatorima snimili smo nekoliko kratkih filmova, kao katehetsko pomagalo.  Jednostavno, taj svoj dar ili talent stavljam na raspolaganje Božjoj riječi i Božjem kraljevstvu.

U jeku epidemije koronavirusa, kada su bila odgođena misna slavlja s narodom, Vi ste na Hrvatskome katoličkom sveučilištu svu opremu sastavili sami u jednom danu i omogućili prijenos misnih slavlja?

To je opet jedno potresno iskustvo. Nadam se i želio bih da se tome ne moramo vratiti. Ne zbog toga što je to teško realizirati, nego zbog toga što želimo da se zajednica vjernika može okupljati u crkvi i zajedno slaviti Gospodina. Bilo je to, točno znam, 17. ožujka kada mi je rektor Sveučilišta postavio pitanje: “Imamo li mogućnost prenositi misno slavlje iz naše kapelice? Providnost se pobrinula da smo samo nekoliko dana ranije dobili opremu koju još nismo stigli upoznati kako funkcionira. Nije bilo edukacije, sami smo istraživali i dan prije blagdana sv. Josipa postavili kamere i nismo bili sigurni hoćemo li uspjeti jer je to bio novi sustav. Uz gorljive molitelje koji su nas pratili, uspjeli smo organizirati prvi prijenos već na svetkovinu sv. Josipa i tako putem našeg  You Tube kanala prenosili misna slavlja sve do 1. svibnja, spomendana sv. Josipa Radnika. Jedinstveno iskustvo, znali smo da nas mnogi prate u duhu, iako nisu s nama.

Osim snimanja filmova i reportaža, rada za opće dobro, Vi ste i profesor studentima komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Čini mi se da je taj studij vrlo važan za današnje vrijeme.   

Slažem se s Vama da je komunikacija zapravo ključna da bi se čovjek ostvario i da bi uopće mogao biti tu za drugoga. U konačnici i ono što jesmo i naš identitet posredujemo komunikacijom. Studenti se pripremaju da budu novinari i djelatnici u odnosima s javnošću. Naš smjer ima dvije grane: međukulturalna komunikacija i novinarstvo i znanstveno istraživanje medija i odnosi s javnošću. Mogu reći da se više studenata zanima za odnose s javnošću, iako sam skloniji drugom smjeru jer tu vidim više prostora za kreativnost i poziva na odgovornost u tom novinarskom pozivu, koji, moramo priznati, nije lagan. I kad odgajamo naše studente, uz praktična znanja iz područja novinarstva, nastojimo im posredovati i one važne etičke dimenzije u komuniciranju. Mi smo svjesni da, kad oni jednog dana dođu na neko radno mjesto, ovisit će možda i o pritisku urednika i zahtjevima da se neka tema obradi na ovaj ili onaj način. Ali, uvijek treba na prvom mjestu biti poštivanje dostojanstva svakog čovjeka. To ne znači da se ne može govoriti o problemima, otvarati teme koje su zahtjevne, nego da se to radi na način da se poštuje čovjek o kojem se govori, ali i onaj kojemu se govori.

Ta načela bi trebala biti u svim medijima, a osobito u katoličkim medijima. Prepoznaje li javnost danas važnost katoličkih medija?

To je široka tema, ali ono što mi se čini važnim, razmišljajući i o HKR-u i drugim katoličkim medijima je načelo objektivnosti i etička načela koja poštuju dostojanstvo čovjeka, to je put koji na razini vjerodostojnosti uvijek dopire do svoje publike. Senzacionalizam koji ne počiva na objektivnosti vrlo je riskantan i kratkog je daha. Također, danas imamo situaciju da su ljudi bombardirani informacijama i često ne mogu razmišljati o svemu što su čuli, vidjeli ili pročitali, već nova informacija zaguši drugu.

Gdje se mogu pogledati Vaši filmovi koje smo predstavili, jesu li dostupni?

Ovaj posljednji film “Spremno služiti čovjeku dostupan je na YouTube kanalu HKS-a, a prva dva Madrecitas, Službenice milosrđa misionarke u Ekvadoru i Lica puna nade objavljena su na DVD-u u izdanju Papinskih misijskih djela. Bili su prikazivani i na nekoliko televizijskih postaja te na festivalima. Najjednostavnije bi bilo da su dostupni i na internetskim platformama, tako da ćemo i to nastojati uskoro omogućiti našim gledateljima.

Emisiju u kojoj je gostovao doc. dr. sc. Krunoslav Novak možete poslušati ovdje: