Dominacija antiintelektualnosti u Hrvatskoj – najteže breme 20. stoljeća

​U Hrvatskoj smo svjedoci napetosti na raznim razinama, porasta krutih, nedijaloških stavova ali i grubih, nasilnih akcija. Posljednja u nizu je bizaran napad očajnika na Vladu i niz grotesknih reakcija na taj čin.

Jesmo li iznenađeni tom akcijom? Jesmo li bili iznenađeni onima koje su toj akciji prethodile, primjerice napadom na Janicu Kostelić ili prof. Alemku Markotić i mnogim drugim verbalnim i fizičkim napadima na pojedine ljude i institucije?

Veći dio javnosti vjerojatno nije očekivao nešto takvo. Veći dio političke elite očito je iznenađen?

No, kako god tomu bilo, moramo nažalost istaknuti da ovakvi napadi doduše nisu bili kao takvi predskazani i najavljeni, ali je bilo ozbiljnih i veoma dobro utemeljenih upozorenja iz kojih se lako moglo zaključiti da možemo nešto takvo očekivati i da smo možda već na putu k takvom scenariju, koji nam se sada naočigled ostvaruje. Upozorenja su bila dana – i to ne bilo kome i bilo gdje: u Hrvatskom saboru 13. veljače 2019. godine na zajedničkoj tematskoj sjednici Odbora za europske poslove i Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. Tematska je sjednica bila sazvana s ciljem predstavljanja višegodišnjih rezultata istraživanja sustava vrednota u Republici Hrvatskoj u okviru projekta „European Values Study“; bili su prikazani i uspoređeni rezultati tri vala istraživanja: 1998., 2008., 2018. Znanstvenici s ideologijski različito intoniranih sveučilišnih ustanova – Katoličkog bogoslovnog fakulteta, Pravnog fakulteta, Filozofskog fakulteta, Fakulteta Hrvatskih studija, Hrvatskog katoličkog sveučilišta – predstavili su rezultate istraživanja našoj javnosti, u prvom redu političkoj eliti. Projekt je vodio prof. dr. sc. Josip Baloban s Katoličkog bogoslovnog fakulteta, a predstavili su ga prof. dr. sc. Krunoslav Nikodem s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i autor ovog teksta.

Iz istraživanja je jasno vidljivo da u Hrvatskoj, u stanovništvu, rastu krajnje lijeve i desne opcije te da snažno raste autoritarnost i to poglavito kod mlađih dobnih skupina. Tada je u tom visokom domu, racionalno i trezveno kako priliči znanstvenoj eksplikaciji rezultata, bilo jasno istaknuto da se na sljedećim izborima može očekivati slabljenje političkog centra te jačanje krajnje „lijevih“ i „desnih“ opcija“, ne samo u saborskim klupama nego ponajprije u društvu. Ovogodišnji izbori pokazali su da su te procjene bile prilično pouzdane. Očito postoji u hrvatskom društvu značajan broj građana čije zahtjeve, strahove i čežnje nema tko politički primjereno i uvjerljivo artikulirati. Ljudi se velikim dijelom osjećaju prevarenima od onih koji već više desetljeća vode ovu zemlju. Hoće li aktivistička scena koja je ušla u politiku, ona „lijeva“ i ona „desna“, moći artikulirati ono što građani proživljavaju i očekuju, ostaje za vidjeti; vrijeme koje je pred nama to će pokazati. No to i nije posebno relevantno za ovo naše promišljanje. Ovdje samo napominjemo da smo takve rezultate izbora predvidjeli. S time smo ujedno i uključno dali na znanje da možemo očekivati također porast nasilja, posebno među mlađim dobnim skupinama.

Tom smo prilikom svi zajedno pozvali zastupnike da ozbiljno porade na tome da se nadiđu bizarni ideološki rovovi koji premrežuju hrvatsko društvo i da se pokuša ozbiljno analizirati što se zapravo događa, što je dovelo do ovakvog raslojavanja društva i do potencijalno vrlo konfliktnog stanja u kojem se neće prezati ni od grubog fizičkog nasilja? Kad se uzmu u obzir najnoviji događaji, biva očiglednim da nešto već godinama radimo krivo – i to sustavno krivo! Čini mi se da je poglavito riječ o dva zanemarena resora: obrazovanju i kulturi. Rasap između deklariranih i ostvarenih ciljeva na ovim je područjima takav da ga je teško više sakrivati, praviti se da ne postoji.

U naslovu smo istaknuli antiintelektualnost. Namjerno smo stavili također sintagmu „breme dvadesetog stoljeća“. Ne „komunizma“. Jer nije to samo breme komunizma. Istina, komunizam je najdulje vladao pa i ima objektivno najveću odgovornost za razne forme devijantnosti u bivšem i sadašnjem društvu, no ništa manje antitiintelektualni nisu bili režimi stare Jugoslavije i Pavelićeve prezavisno Nezavisne države. Praksa podcjenjivanja, dijelom i prijezira objektivnih znanstvenih spoznaja o stanju društva kroz pokoljenja etablirala se kao svojevrsni kulturni kôd u nas, na što je upozorio još akademik Županov pred pola stoljeća. I evidentno je bio u pravu.

U čemu je konkretno problem? Pokušat ćemo to pokazati u nekoliko primjera.

Hvalimo se informatizacijom sustava obrazovanja, ali nikako da jasno uvidimo kako su nam e-dnevnici „pojeli“ zbornice i da smo izgubili učiteljsku zajednicu, da su nam roditelji, učitelji i učenici u trajnom sukobu te da se među njima kroz dugi niz godina uspostavila visoka razina nepovjerenja. Padom povjerenja izgubili smo povezanost roditelja, učenika i učitelja. Nikakva tehnika ne može to nadoknaditi; ona to ne može naprosto stoga što povjerenje među ljudima nije pitanje tehničkih sredstava i njihove primjene niti je ono neki spretan trik kojim se ljudi automatski povezuju. Povjerenje raste na drukčijem tlu… Uzajamno nepovjerenje pak je takvo da su učenici zbunjeni i formiraju se u nesigurne i frustrirane mlade ljude, a ne u ljude koji bi trebali nositi razvoj naše države. Zato i nije čudno što spas pokušavaju pronaći bježeći od nje i iz nje.

Uporno proklamiramo nenasilje. To je hvalevrijedno, no očito radimo nešto krivo, jer model koji smo uzeli i koji primjenjujemo ne daje očekivane rezultate. I koliko god ga mi pokušavali ideološki opravdati – stvarnost nas demantira. Nasilja je sve više, od vršnjačkog, s periodički kobnim ishodima, obiteljskog između bračnih drugova te između djece i roditelja, na relaciji učenici–učitelji itd. No mi ne odustajemo držeći se stare mantre: model je dobar, ali ljudi ne valjaju!

Ponosimo se kako smo donijeli skoro pa savršene zakone koji bi trebali uzorno regulirati sva područja društvenog, gospodarskog i političkog života. Pokazuje se međutim ono suprotno: to su savršeno neprimjenjivi zakoni. I opet nam ne valjaju ljudi koji ih ne znaju primjenjivati. I onda se javno čudimo da nam cvate korupcija. Pa bilo bi pravo čudo da ne cvate kad je ona sustavno ugrađena u legislativu. Svaki referent tumači idealni zakon na svoj način, a tumačenja se svode na jednostavan poučak: ako hoću mogu, ako neću opet mogu.

Mogli bismo nizati primjere u nedogled, no to nam neće pomoći. Antiintelektualna paradigma, koju vučemo iz 20. stojeća i koje se i dalje držimo jer smo u njoj zaglavili, generirat će nam nove i nove probleme u kojima se nećemo snalaziti i koje nećemo riješiti prokazivanjem i zbrajanjem.

Ima li nade za izgradnju neke nove paradigme? Ima. Ali moramo je graditi uvažavajući realno, stvarno hrvatsko društvo, graditi je s ljudima koje imamo, a ne etiketirati ljude i stigmatizirati ih jer nisu savršeni. Kad ju se ne uzima u obzir, stvarnost se uvijek osvećuje i traži svoje pravo: da bude priznata i da se o njoj vodi računa kad se donose odluke i određuju postupci. Povrh toga dobro bi bilo također preispitati vlastite ideale i modele „savršenoga“; time bismo se zasigurno približili realnosti. Odatle se otvara mogućnosti iskoraka od onog postojećeg k onom poželjnom. Ali ako zanemarimo postojeće i postuliramo apstraktno poželjno, ostajemo u vlasti proizvoljnih referenata i u teškoj depresiji jer padamo iz lošeg u gore. I to lagano i dugo: kao „kuhanje žabe“. A upravo to ne želimo; to bismo htjeli prevladati.

U nastavku slijedi nekoliko grafikona koji su bili prezentirani u Saboru i koji pokazuju ono što smo na početku ovog promišljanja naznačili:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Da su ovakvi rezultati bili prezentirani u nekom drugom europskom parlamentu, parlamenti i vlade zasigurno bi naručili fokusirana istraživanja da preciznije vide što se događa u društvu te da na osnovi toga mogu biti „korak ispred“ događaja kojima neminovno idu ususret. Za to nisu potrebne obavještajne službe, kontrole medija, represivni aparat, već zrno pameti i poštivanje struke. I ozbiljna politička volja da se stvari pomaknu s mrtve točke.

Naredni val ovog europskog istraživanja vrijednosti planira se za 2024. godinu[1]. Pokušat ćemo sudjelovati i rezultate opet prezentirati našoj političkoj eliti s nadom da će se konačno prestati čuditi svakodnevnici, prihvatiti je i tražiti načina da od postojećeg krenemo prema poželjnom. Naravno, uz prethodni dogovor oko toga što je ono naše zajedničko poželjno. To je golem intelektualni izazov ne samo za političare, gospodarstvenike i kulturne djelatnike, nego za svakog svjesnog građanina ove izmučene zemlje. Jesmo li mu dorasli? Ako i nismo, trebamo odrastati i bit ćemo.

 prof. dr. sc. Gordan Črpić

[1] Usput, za istraživanje iz 2017./18. godine nismo dobili potporu Države, kako su to dobile ekipe većine sudionika ovog istraživanja. Neke su, poput Francuske dobile direktna sredstva od pojedinih ministarstava, ne nužno znanosti, jer Državi trebaju takve informacije, posebno informacije o relacijama s drugim europskim društvima. I to je znak antiintelektualnog držanja. „Nama to ne treba“.