20. travnja 2020.
Homilija vlč. Odilona Singboa
Braćo i sestre,
ne znam jeste li poput mene primijetili da se dva puta u današnjim čitanjima ponavljaju neke riječi. Najprije u prvom čitanju, zatim u psalmu. Doduše, prvo čitanje citira Psalmista. „Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova.“
Nalazimo se u vazmenom vremenu i liturgija s razlogom ističe djelovanje apostola i sve protivštine s kojima se bore zbog hrabre vjere u Uskrsloga. Do takve hrabrosti u vjeri nisu mogli doći samo svojom ljudskom snagom ili pameću. Sjetite se da im se Isus više puta ukazivao čisto da im potvrđuje da je njegovo uskrsnuće činjenica. No, trebalo je apostolima snaga odozgo kako bi ušli u novost života i u hrabrost svjedočenja vjere. Dakle, dvije stvari: novost života i hrabro svjedočenje vjere! Smatram da su to važni segmenti u životu vjernika. U čemu se sastoji ta novost? Sastoji se u sposobnosti da prihvaćamo svaku situaciju, svaki događaj sa srcem i umom usmjerenim prema Nebu, tražeći smjernice od Boga. Bez takvog stava vrlo je lako upasti u pobune i ludosti razne vrste. Možemo tada nositi ime kršćanin, ali u nekim situacijama vrlo lako padaju fasade. Bilo zbog načina na koji prihvaćamo životne poteškoće i izazove, bilo zbog načina na koji doživljavamo druge oko sebe. U tom smislu, današnji razgovor između Isusa i Nikodema vrlo je važan. „Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.“ Živjeti novost života, znači postati duboko svjestan ne samo krsne milosti, nego trajne prisutnosti Duha Božjega u životu krštenika. Nikodem, ugledan Židov koji je imao potrebu doći k Isusu, ali obnoć – očito je nosio s jedne strane, tjeskobu i nemir neispunjenog, i rekao bih zastarjelog načina života, a druge s strane, ga nešto kopka; nešto mu ne daje mira, a prepoznao je u Isusu priliku za novi i ispunjen život. Jako nam je važan Nikodemov lik, jer ponavljam, on kao ugledan Židov svjedoči o tome da ispunjen život nije stvar društvenog statusa, položaja, uglednosti, popularnosti, bogatstva, pa ni ljudske pameti. Nego je stvar srca, uvijek otvorenoga prema Bogu. A da bismo imali otvoreno srce prema Bogu potrebno je imati svijest o vlastitoj malenosti unatoč ornamentima kojima nas ukrašava društvo – i u tome je veličina Nikodemova: poniznost i svijest da ovisimo o Bogu i da se u njemu nalazi novost i punina života. U tom smislu, tko su danas istinski ugledni ljudi našega društva? To su oni koji su donedavno bili zapravo nevidljivi ili neprimijećeni: zdravstveni djelatnici, vatrogasci, prodavači po dućanima i razni uslužni djelatnici. Ugledni danas nisu holivudske zvijezde!
Rekoh da snaga odozgo u duhu ovih čitanja potiče na dvije stvari: novost života i hrabro svjedočenje vjere. Druga je stvar, dakle, svjedočenje vjere. Svatko od nas će na temelju svojeg staleža uvijek pronaći načine da istinski svjedoči svoju vjeru. Međutim, to svjedočenje ne prolazi najprije kroz parole, nego kroz molitvenu šutnju i konkretna djela. Ne treba zanemariti snagu navještenja riječi. Ali svjesni smo da je društvo preopterećeno praznim riječima bez djela, čak i mi svećenici u mnogočemu doprinosimo tome. Naime, kako drugačije shvatiti trenutnu situaciju u kojoj imamo, s jedne strane, one koji su prihvatili izazov vremena, tiho i marljivo pronalaze putove do vjernika, a s druge strane, imamo i one kojima je ovo prilika za nepotrebnu buku. A znamo da buku obično proizvodi prazna bačva, ne puna. Stoga nam je svima – i svećenicima i vjernicima – ovo vrijeme osobne i istinske re-evangelizacije. Tko istinski svjedoči vjeru ne treba se stoga čuditi, nego će se lako prepoznati u dvostruko spomenutoj rečenici: „Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi se rote protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova.“ Ako se nitko nikad ne buni protiv načina na koji svjedočimo svoju vjeru, moramo se pitati imamo li uopće vjere, ili smo samo ušli u politički korektnu rutinu u kojoj se prilagodimo svemu i svima. Dakle, pitam se: Imam li je vjere u raspetoga i uskrsloga Krista?
