14.4.2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

Ne boj se – imenom sam te zazvao!

 

Ljubav ne daje mira. Pogotovo ako osjeća odsutnost ljubljenoga. Marija je u Isusovoj blizini doživjela temeljnu promjenu života. Na vlastitoj koži je osjećala što to znači dobiti priliku za novi život. Isusova je smrt za nju znak da se cijeli njezin svijet srušio. Stoga, sva zaplakana dežura kod groba. Tko od nas nije iskusio takvu bol kada izgubimo nekog koga volimo? Vrlo lako razumijemo Mariju u njezinim bolima. No, iskustvo Isusova uskrsnuća je ono što nama vjernicima daje snagu i nadu da nije sve gotovo. Da ćemo jednog dana vidjeti sve one s kojima smo nastojali ovdje živjeti vjeru i ljubav. Stoga, smijemo plakati, ali ne smijemo ostati u tuzi kao oni koji ne vjeruju.

Marijine oči su još uvijek pod teretom tuge i suza. Stoga ne može vidjeti i prepoznati bistrim očima, a Isus je tu i promatra nju. U čežnji za Isusom, ali opterećena gubitkom, ona upravo misli da je Isus neki vrtlar. »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.«

Ne možemo reći da Marija halucinira. Jer onaj koji halucinira bi uzeo vrtlara za Isusa. Marija je realna, rekao bih, svjesna da ovdje ne može biti nikog drugog osim vrtlara. Čudno bi bilo da je Isus. Za to treba imati velik i nadljudski stav vjere. No, slijedi zov na vjeru: Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!«

Izgovaranje imena, poziv je na vjeru. To je ime po kojem je Marija već ranije doživjela čudo u vlastitom životu zahvaljujući Isusu. Isus poziva da uđe u stav osluškivanja i pogleda vjere. Dogodio se osobni odnos s Uskrslim, odnos bez kojeg nas uvijek vreba opasnost mase, opasnost pukih običaja bez duha. Premda primamo vjeru u zajednici, u jednom trenutku ona mora postati osobni čin, osobni susret s Gospodinom koji nas zove baš našim imenom: Marijo, Matejo, Jakove, Antune, Nado, Kruno…! U srcu Uskrsloga, svatko ima svoje ime, i s tim imenom ulazi Bog u odnos s nama. Zove nas imenom. Čujemo li njegov glas, ili smo preopterećeni onim što sada proživljavamo? Što nas sprječava da čujemo glas Uskrsloga usred ove pandemije? Vjerujemo li da će sve ovo proći upravo snagom njegova uskrsnuća?

Zajedno s pjesnikom možemo danas nositi u srcu ove riječi:

 

Ne boj se, jer ja sam s tobom

ja sam te otkupio.

Ne boj se, jer ja sam s tobom

imenom sam te zazvao.

Jer moja ljubav je istina

moja ljubav liječi srca slomljena.

Gospodine, daj nam milost prepoznati te kada nas zoveš. I radosno poput Marije svojim riječima, ali najviše svojim djelima naviještati braći i sestrama: „Vidjeli smo Gospodina!“