12.4.2020.

Homilija vlč. Odilona Singboa

“Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.”(Iv 20,2)

U tih nekoliko jednostavnih riječi Marija Magdalene – ne znajući – svečano je objavila neviđeni i neponovljiv događaj: Isus je uskrsnuo od mrtvih. Nije ovdje, tijelo je nestalo. Ivanov izvještaj o otkriću praznog Isusova groba odražava ondašnje židovsko vjerovanje da duh pokojnika lebdi oko groba kroz tri dana nakon ukopa. Marija Magdalena je, u skladu s tom vjerom, pošla  “prvog dana u tjednu rano ujutro” na grob Učitelja i prijatelja da mu još jednom iskaže počast, jer je prošao propisani blagdanski počinak. Otkrivši da je ogromni kamen odmaknut s groba otrčala je te javila Petru i “drugom učeniku kojega je Isus ljubio”. Marijina gesta prema tijelu svoga Gospodina i Učitelja, uzvišena je gesta koja svijedoči o ljubavi, ali i  o golemoj boli. Teško je vidjeti ovih dana kako mnoga naša braća i sestre umiru od nevidljivog virusa. Vjerujem da je bilo teško bespomoćno promatrati nepravednu osudu, ponižavanje onoga za kojega znamo da govori istinu. Jako je teško ustanoviti kako čežnja za vlašću nad slabima može nijekati samoga Boga do te mjere da ga se isključi iz društva. Bol je bila velika i očito da su se žene među kojima i Marija Magdalena nadale ublažiti je izvršavajući s velikim poštovanjem te obredne geste prema onome kojega su slušale i voljele. Nije bilo snage za riječi, a prazan grob je darovan kao znak prijelaza iz boli u nadu.

Najprije, iz tišine toga praznog groba čuje se riječ anđela: „Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!“ To je zaista Gospodin Isus, razapet, kojemu je Marija došla iskazati počast rano ujutro. Isus, koji je svjedočio o Očevoj dobroti i ljubavi, o njegovoj volji za obnovom saveza s čovječanstvom. Isus, sin Božji koji se borio protiv tlačenja ubogih i malenih. To je Isus nepravedno osuđen zbog snage i istinitosti njegova života koji uznemiruje moćnike.

A sada, kao da su te istine o Njemu pale u vodu pred prazninom groba, u biti pred spoznajom da su „uzeli Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“

Međutim, nije ovdje! Sudbonosan je taj znak praznog groba uskrsnog jutra! Kako sada smoći snage nastavljati živjeti našu povijest? Naime, nije li praznina ono čega se bojimo najviše u svijetu? Nije li praznina naših crkava ovih dana ono što nas najviše izjeda? Nije li praznina naših gradova i ulica ono što nam sada teško pada? Praznina koja zastrašuje i ostavlja nemoćnim, onemogućuje svaki pokret, uništava svaku nadu! Praznina koja daje misliti da vlada moć ništavila. Daje često misliti da smrt može sve izbrisati, sve uništiti počevši od ljubavi. Da ništa više nema smisla. Da je ovih dana teško živjeti, a još teže umrijeti.

Ali Riječ nanovo odzvanja po glasu anđela: Uskrsnu kako reče! Vratila se Riječ koja daje život tamo gdje se mislilo da ga više ne može biti. Vratila se Riječ koja je potvrda ostvarenog obećanja, Riječ koja je naša sigurnost i koja ispunjava životom ono što je naizgled izgubljeno.

Braćo i sestre, Uskrs je blagovijest da nijedan ljudski život ne može izgubiti smisao, da ljubav nikada nije uništena, da je darovan život uvijek sjeme za druge vrijedne živote, da se život pronađe u izobilju tek kada se potpuno izgubi. Iz praznine u kojoj naši pogledi često izgube svako obzorje nade, teče Riječ koja obnavlja život i daje mu smisao.

Prazan i taman je grob. No, u njemu su „povoji“ i „ubrus“ koji svojim sjajem obasjavaju uskrsno jutro poput onoga jutra preobraženja na Gori. Svjetlost rasprši tmine i nudi nam novi dan. Zar nije upravo to istina o našem ljudskom iskustvu? Dođu dani – poput ovih – kada sve izgleda krhko, bez nade, na rubu promašaja i pogiblji. Mislimo da je noć, neuspjeh, bolest, virus, patnja naša sudbina. Ali, tako je malo potrebno, dovoljna je mala svjetiljka, jedna riječ, jedna gesta solidarnosti da nas podigne iz groba beznađa za novi početak pun života i radosti. Kroz smrt je naš spasitelj živ, ali ne životom kao prije tragedije. Njegov je novi život krajnja pobjeda moći smrti nad čovječanstvom. Praznina njegova groba izvor je i početak novog života za čovječanstvo.

Stoga, kada dođu trenuci u kojima pritisnu boli i u srcu osjećamo određenu odsutnost Boga, osluškujmo glas anđela koji oko nas neprestano šaptaju: Uskrsu! Život vam je darovan!

U prazninama naših života, otvorimo oči, i naći ćemo povoje koji nose novu klicu preobraženog života!

U prazninama naših krivih shvaćanja Uskrsa sagnimo se prema grobu koji nam govori da Uskrs nije samo neki budući događaj, nego je već sada, ovog jutra, ovog trenutka slušanja, gledanja i molitve, i od toga živimo, jer smo suuskrsli s Kristom, baš danas!

U prazninama koje stvara smrt i neuspjeh u našim odnosima i srcima, ne napustimo moć darovanog života u lomljenom kruhu i prolivenoj krvi, spomenu smrti i uskrsnuća Krista za nas, danas!

Pred prazninom naših ljudskih grobova, ne ostanimo tu, nemoćni! Dopustimo da nam Duh upravo iz te odlučujuće praznine ponovi: Nije ovdje, uskrsnu! I započnimo s Njime novu stranicu naše povijesti!

Pred prazninom naše nevjere, nagnimo se i mi u duhu nad prazan Isusov grob s Petrom, Ivanom i Marijom, te se s njima upitajmo što to znači? Što za nas znači Krist koji je bio žrtva nasilja, a sada je uskrišen na život? Hoda li on i danas s nama na našim životnim putovima? Vidmo li kako Isus i danas daruje novu nadu? Vjerujemo li u Uskrs i Uskrsnuće?