Braćo i sestre!
Katedrala u Chartresu, među mnogim izričajima gotičke umjetnosti čuva i vitraj koji prikazuje scenu iz večerašnjeg Ivanovog evanđelja. Isus klečeći na jednom koljenu, pogleda uperena u Petrove oči, pere njegove noge. Petrove pak oči odaju nevjericu iskazanu i pokretom ruke koja prislonjena uz glavu jasno pokazuje što Petar misli o ovom Isusovom činu. Ne razumije, ne vjeruje i usudio bih se reći, misli da je Isus izgubio pamet. Njemu je nepojmljivo da se Učitelj pred njim spušta na koljena, da ga gleda iz podređenog položaja i da mu pere noge. Zato burno reagira. „Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?“ „Nećeš mi prati nogu nikada“. Nepojmljivo mu je što Isus čini jer unatoč Učiteljeve blizine, unatoč svega što je proživio s njime nije razumio što se događa. Nije razumio jer je razmišljao polazeći od shvaćanja stvarnosti u kojemu nije bilo mjesta za neočekivani događaj na Posljednjoj večeri. Tako razmišljajući nije mogao shvatiti da je ta pashalna večera u sebi sažima Isusovo poslanje i život. Ona je sažetak i ispunjenje Isusovog života.
Njegovo je poslanje bilo životom i riječima posvjedočiti neuvjetovanu i bezgraničnu Božju upućenost na čovjeka. Svaki čin i riječ u njegovom životu bili su svjedočanstvo i znak te upućenosti. A svakim činom i gestom te blizine sve je više samoga sebe izručivao u ruke ljudi koji to nisu ni shvaćali ni prihvaćali. Znao je da će ga to gurnuti njima u ruke, ali i da će završiti na strani onih koje je tražio, kojima je bio poslan, koji su bili odbačeni, na strani onih koje je trebalo odstraniti kako bi se ostvarilo zajedništvo na temelju interesa i podjele moći.
Pranjem nogu on, kojemu je Otac sve predao, želio je pokazati da se prije predanja u smrt neprijateljima želi predati u ruke onima za koje je želio da nastave njegovo djelo spasenja na isti način kako je on to učinio. Njima je htio pokazati da nije onaj koji distancom vlastitog položaja i autoritetom vlasti želi biti njihov učitelj. Znao je da će tim činom dovesti u krizu one koji su ga nasljedovali, da će im srušiti slike i mišljenja koja su o njemu oblikovali. To se najbolje vidjelo na Judi, ali i na Petru. I na mnogima poslije njih i na nama danas. A on je to upravo i želio. Htio je da se odrede prema njemu i njegovom životu polazeći upravo od ovoga čina kojim je htio pokazao u čemu je bit njegovog poslanja, njega koji je od Boga izašao i Bogu ide, od ovoga čina koji je otkrivao blizinu njegove smrti i izručenja silama zla i ljudske sljepoće, ali i predanja u ruke Očeve. Htio je da shvate da on ne vlada jakošću i silom nego predanjem i služenjem.
Petar to nije mogao shvatiti, a i mi još uvijek teško prihvaćamo logiku i dinamiku Posljednje večere. I mi smo poput Petra spremni staviti svoju ruku na glavu i začuđeni promatrati Isusa i reći da je izgubio pamet. I mi smo i ove večeri koja nas uvodi u agoniju Kristove samoće, ostavljenosti i smrti spremni reći: «Zar ti meni da pereš noge?» I čuditi se uvijek iznova zašto Crkva na dan kada slavi spomen ustanovljenja euharistije naviješta odlomak evanđelja u kojem nema spomena ustanovljenja euharistije. Teško uviđamo da se u događaju pranja nogu otkriva bit euharistije.
U svakom euharistijskom slavlju čujemo riječi: «Uzmite i jedite, uzmite i pijte. Ovo činite meni na spomen.» Te nam riječi svjedoče o tome da je Isus bio svjestan blizine vlastite smrti. One istovremeno oslobađaju pogled za činjenicu da je upravo njegova smrt promijenila odnos života i smrti u korist života, promjenu koja se nije mogla dogoditi bez prolaska kroz smrt. Pranje nogu znak je umiranja, čin kojim Isus pokazuje da će kroz radikalnu promjenu ostati među svojima, ali da na tu promjenu poziva i njih same. Euharistija je istovremeno slavlje promijenjene prisutnosti Krista koji je prošao kroz smrt i prisutnosti Krista koji mijenja one koji zajedno slave: u euharistiji se događa prisutnost omogućena kroz promjenu i promjena koja je moguća njegovom prisutnošću. Tu je promjenu i tu je prisutnost Isus posvjedočio i pranjem nogu svojim učenicima.
Njemu na spomen se okupljamo i slavimo euharistiju, zahvaljujemo Ocu za sve što je po njemu učinio kako bi kroz svoju promijenjenu prisutnost On koji se predao ljudima i smrti u ruke i nas mogao mijenjati. U njoj se Krist predaje u naše ruke prožete teretom i radošću života, pa i grijesima, dopušta da ga lomimo, da ga žvačemo, da ga nosimo, da nas ispunja. On nas kroz slavlje euharistije osposobljava da shvatimo kako početak našega života i zajedništva ne leži u nama samima nego je dar beskrajne ljubavi i predanja, dar je koji nas izvlači iz zamke naših vlastitih predodžbi o Bogu i ljudima.
Jer nama ponekad naša očekivanja, naše želje, naša traženja od Boga zarobljavaju srce i zatvaraju oči za neponovljivost događaja Posljednje večere. Lakše nam je zamisliti Boga koji je dalek, koji je iznad nas i sudi nas, ali nas i ostavlja na miru i ništa ne traži od nas. Jer znati da se Bog i preda mnom saginje znači prihvatiti i to da ne mogu biti njegov ako i ja to nisam spreman činiti ne njemu nego drugima, onima koji su pored mene i s kojima živim. No, da bi smo mogli dostojno prihvatiti i nositi taj dar potrebno je odložiti odjeću, znak naše moći, sagnuti se u znak naše poniznosti i oprati noge bližnjemu kao znak naše ljubavi. Tako ćemo najbolje razumjeti što večeras i svake nedjelje slavimo.
Tako ćemo i večeras i u ovom vremenu kada nam je zapriječen pristup euharistijskom slavlju i oduzeta mogućnost da se hranimo Kristovim tijelom možda još više otkriti što slavimo u misi, što nam je darovano, što nam nedostaje, ali i vidjeti da se smisao euharistije očituje u služenju braći i sestrama. Na taj način ćemo bolno lišeni hrane koja život znači ipak radosno znati i svjedočiti da smo euharistijski ljudi, da vršimo Kristovu zapovijed i da sve to činimo njemu na spomen. I opet se još radosniji vratiti k euharistijskom stolu s kojeg nas Krist i u ovim okolnostima hrani svojom prisutnošću, svojim služenjem i svojom ljubavlju.
prof. dr. sc. Željko Tanjić
Rektor
Foto: Flickr.com
