7. travnja 2020.

Homilija rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta, prof. dr. sc. Željka Tanjića

Braćo i sestre,

kao predokus onoga što ćemo slaviti u Vazmenom trodnevlju, danas u litrurgiji čitamo odlomak Ivanovog evanđelja koje nam govori o dramatičnim događajima na posljednjoj večeri. Događaje koje smo mi navikli promatrati  kao nešto samorazumljivo i uobičajenim pogledom i načinom razmišljanjima Ivan opisuje uistinu na dramatičan način. Taj događaj je bio toliko dramatičan da nam Ivan na početku izvješća svjedoči da je Isus bio potresen u duhu. U trenutku kada slavi posljednju večeru, u trenutku kojeg mi prepoznajemo kao ustanovljenje euharistije kao spomen Njegove muke i Njegove smrti koja će se dogoditi na Golgoti, Isus je potresen. Zašto je potresen? Potresen je zbog svega onoga što se događa, ali ponajprije zbog dramatičnih odnosa između Njega i Njegovih učenika.

Ne razmišljamo često, braćo i sestre, da je zapravo u središtu posljednje večere ne samo ono čega se mi spominjemo u slavlju, nego i ljudska nesposobnost da prepozna Božju blizinu, Njegovu slavu i Njegovo djelovanje u našem životu i u povijesti.

U središtu ovog izvješća stoji izdaja. Izdaja koja se događa upravo na posljednjoj večeri, izdaja koja se događa zajedno sa Isusovim predanjem i Njegovim potpunim činom ljubavi za nas, s nakanom da proslavi Oca i da se Otac proslavi u Njemu. Nije izdaja nešto što dolazi prije i poslije, nego upravo u trenutku  koji obilježava naše spasenje. U hodu kroz korizmu navikli smo slušati kako su Židovi osporavali Isusu ono što On jest, kako ga nisu prihvaćali, kako ga nisu razumjeli, a Ivan nam zapravo otkriva još dramatičniju činjenicu. Ta ni njegovi učenici koji su bili s njime, koji su mu bili najbliži nisu razumjeli niti shvatili, niti srcem i životom prihvatili ono što je Isus živio i naviještao.

Braćo i sestre, nemojmo misliti da se tako nešto dogodilo samo na posljednjoj večeri. Ono se puno puta dogodilo u povijesti Crkve pa i u našim osobnim životima. Kada gledamo odnos između Isusa i njegovih učenika koji se ovdje izrijekom spominju Petar, Juda i učenik kojega je Isus ljubio onda vidimo da nam Ivan ne taji ništa od onoga što pripada njihovom odnosu kao prijatelja, ali i odnosu između Boga i čovjeka. Radoznalost s pitanjem: tko je taj? Blizina u kojoj mu se ljubljeni učenik privija na grudi! Želja da se Isusa nasljeduje iz blizine pa makar ta želja daleko nadilazila Petrove sposobnosti, njegovu snagu i njegovu stvarnu spremnost. Želja da se bude prvi.  Judino nerazumijevanje Isusovog poslanja, koje je  dovelo do izdaje. Odlaskom u noć u tom najljepšem trenutku našega spasenja Njegov učenik odlazi od njega u noć ne prepoznajući svjetlo koje dolazi od Isusa.

Braćo i sestre, svi smo mi ponekad onaj učenik kojega je Isus ljubio, ponekad smo Jude, ponekad smo poput Petra, nemojmo se bojati priznati to. Koliko puta smo i mi zatajili i izdali Gospodina. Ali, On stoji posred nas, kao onaj koji je potresen i našim izdajama i našim zatajenjima i našom preuzetnošću u kojoj mislimo da samo našim snagama možemo nešto ostvariti. On stoji i On je posred nas, On nas hrabri, On nas jača, On nas upućuje na ono bitno:  da je  važno proslaviti Nebeskog oca i prepoznati da u njegovom činu predanja, poniženja i smrti  zapravo slavi Boga.

I danas i ovih dana kada ćemo  u praznim crkvama slaviti blagdane koji su pred nama čini nam se da je to najdramatičnije što nam se može dogoditi, ali nije. Najdramatičnije što nam se može dogoditi da u svojoj svakodnevici, da u svome kršćanskom poslanju ne budemo vjerni Gospodinu, da nemamo razumijevanja za ono što nam On želi reći. Možda nas danas više nego ikada Isus poziva da ne budemo poput Jude, da ne mislimo da mi znamo što Gospodin treba činiti, pa u ovim trenucima. Da ne mislimo da mi znamo kako se on treba ponašati, da ne mislimo da On treba odgovoriti našim društvenim, političkim projektima koje je i Juda imao te ga je želio prisiliti da se ponaša onako kako je on mislio da je dobro za spasenje židovskog naroda.

Ne, Isus nas poziva da u Njegovom predanju, u Njegovom poniženju, u Njegovoj spremnosti da se žrtvuje za nas, prepoznamo i Njegovu proslavu. Onda ćemo biti sposobni ići skupa kamo On ide i bit ćemo sposobni nasljedovati ga na Njegovom putu. Zato je ovaj događaj i svaka euharistija dramatična jer govori i o prijateljstvu i o izdaju, govori o ljudskoj slabosti, neodlučnosti, o ljudskim planovima koji zapravo često idu putem kojim Bog ne želi da hodimo. Ali Isus je posred nas, On nas ohrabruje, On nam pokazuje drugačiji put, On ne okreće leđa iako je svjestan onoga što mi činimo. I zato je euharistija, i zato je posljednja večera i zato su ovi dani oni u kojima slavimo našu slobodu. Bog nam omogućuje da budemo slobodni pred njim i ne želi nas neslobodne, želi da srcem vjerujemo Njemu i da srcem prepoznamo da je on Gospodin koji daruje život i pravu slobodu. Amen.