KRŠĆANSKI DOPRINOS RAZVOJU SESTRINSTVA

Potaknuti Kristovim riječima i djelima, kršćani se od prvih vremena Crkve zauzimaju za marginalizirane članove društava u kojima su djelovali, pri čemu je skrb za bolesne imala istaknuto mjesto. Kao svojevrsne “preteče“ današnjih medicinskih sestara tijekom povijesti su se, najprije, isticale đakonise i matrone, a potom i brojne crkvene redovničke zajednice.

U kršćanstvu, liječenje bolesnika sastavni je dio naviještanja Evanđelja i misionarskog poslanja. Skrb za bolesne spada u samu srž Evanđelja. Petina sadržaja Evanđelja odnosi se na pripovijesti ozdravljenja koja je Isus činio. On je svojim učenicima govorio: Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! (Mt, 10, 7-8). Učenje o ljubavi i brizi prema bližnjemu, jednakosti i milosrđu, svetosti i vrijednosti života, utjecalo je na razvoj karitativne djelatnosti prvih crkvenih zajednica.

Tako je pojava kršćanstva, posebno Isusov primjer prihvaćanja, služenja i liječenja bolesnih, siromašnih, nezbrinutih, svih onih s društvenih margina, značajno obilježila i povijesni razvoj i samu bit sestrinstva kao integralne skrbi.

U tom kontekstu, đakonise su bile najranije organizirane grupe sestara koje su slijedile Kristova načela: gladne nahraniti, žedne napojiti, zatvorene posjetiti, beskućnike skloniti, bolesne zbrinuti, mrtve pokopati. Njihova je zadaća bila briga za bolesne u njihovim domovima, pa ih smatraju pretečama današnjih patronažnih sestara. Već sv. Pavao spominje “našu sestru Febu (Phoebe), službenicu (diakonon) Crkve u Kenhreji“ (Rim 16,1). Đakonise su sljedećih pet stoljeća radile diljem Bliskog istoka i istočne Europe, te je u tome razdoblju osnovano mnoštvo ženskih crkvenih redova.

Iako su u svome radu pripadnice tih crkvenih redova imale određenu autonomiju te je njihov sustav organizacije skrbi za bolesne i siromašne bio dobro ustrojen, još uvijek ne možemo govoriti o stručnom radu ili stručnom znanju. No, upravo je ta njihova autonomnost značajno pridonijela kasnijem jačanju samosvijesti medicinskih sestara i njihovom profesionalnom razvoju. Donošenje samostalnih odluka, skrb za bolesnike prema intuiciji, emocijama ili prema učenjima vjere, klica su prve etike u sestrinstvu.

Osim spomenutih, prešavši na kršćanstvo, Kristov su primjer slijedile i neke bogate i ugledne Rimljanke koje su se posvetile njegovanju bolesnika i siromaha, pretvarajući svoje domove u bolnice i hospicije. One su nazivane matronama. Prvu javnu bolnicu na području Rima utemeljila je utjecajna rimska matrona Fabiola potkraj IV. stoljeća. Tu je bolnicu sveti Jeronim opisao kao mjesto gdje su bolesni mogli dobiti utjehu i lijekove koji su im mogli pomoći.

Raspadom Rimskoga Carstva, briga za bolesnike u ranom srednjem vijeku vraća se unutar samostanskih zidina, u sklopu kojih nastaju novi redovi koji su, među ostalim, njegovali i bolesnike, poput benediktinaca.

Križarski ratovi kasnog srednjeg vijeka, nametnuli su potrebu za vojnim redovima za njegu. U to vrijeme osnovan je, za sestrinstvo vrlo značajan, red ivanovaca ili hospitalaca s ciljem osnivanja svratišta za njegu bolesnih i umirućih hodočasnika u Svetu zemlju. Pojavom hospicija u srednjem vijeku, žene su se posvetile njezi bolesnika iz vjerskih razloga i pobuda. Mnoge od njih proglašene su svetima.

Nakon križarskih ratova, najveći utjecaj na razvoj sestrinstva kao poziva imao je razvoj gradova koji je potom uslijedio. Na nove potrebe, Crkva je odgovarala osnivanjem novih redova. Prvi čisto sestrinski redovi što ih je ustanovila Crkva, augustinski su redovi iz polovice XII. stoljeća koji su u sestrinskoj službi, uglavnom u velikim gradovima, prednjačili puna četiri stoljeća. Uz spomenute, valja izdvojiti i franjevačke redove (po svetom Franji Asiškom) koji se osnivaju od početka trinaestoga stoljeća.

Početak organiziranog sestrinstva povezuje se s nastojanjima da se ono, kao zvanje, izdigne iz dotadašnjeg podređenog položaja, u kojem se nalazilo kako zbog neukosti onih koji su ga obavljali, tako i zbog nerazumijevanja društva. Sveti Vinko Paulski, pariški svećenik i apostol Kristove ljubavi, među prvima je shvatio potrebu obrazovanja sestara. Nakon što je 1617. osnovao bratovštinu kršćanske ljubavi, a potom i bratovštinu gospođa kršćanske ljubavi, koje su dvorile bolesnike, zajedno sa svetom Luisom de Marillac osnovao je 1633. godine u Parizu redovničku zajednicu Filles de la Charite (Kćeri kršćanske ljubavi), koja je preuzela skrb za ljude s društvenih margina – za napuštenu djecu, siromahe, bolesne, stare, zatočene. Kako se broj kćeri kršćanske ljubavi neprestano povećavao, njihova se djelatnost počela širiti i izvan granica Francuske, po Europi i svijetu. Danas su sestre milosrdnice svetog Vinka Paulskog najbrojnija redovnička zajednica na svijetu.

 

Vesna Mijoč, mag. med. techn.