Homilija, 4. travnja 2020.
Braćo i sestre, prije svega dopustite da vam kažem koliko mi je drago što nas Gospodin svaki dan okuplja makar na ovakav način. I od srca vam hvala na svim vašim podrškama i što na razne načine dajete nam do znanja koliko vam ove svete mise znače u ovim neizvjesnim vremenima. No, znamo da tko se drži Boga njemu sve ide nekako jer zna da nije sam, da nije zaboravljen i da je neizmjerno ljubljen. I zaista možemo iskusiti tu Božju ljubav na poseban način u ovakvim vremenima. Zapravo usuđujem se reći da tko uspije u ovim okolnostima ostati vjeran Bogu u molitvi i dobrim djelima, taj sigurno nema se čega bojati. Znam da su vremena teška. Naime, kada svaki dan primamo vijest da nam je prijatelj ili član obitelj zaražen, kada znamo da nemamo pristup svojim starijim roditeljima u raznim domovima ili u kućama, kada čujemo koliko ljudi dnevno umiru, ili kada se na trenutak sjetimo odlaska naše prijateljice Anamarije Carević u nedavnom potresu, nije nam lako. Ovih dana se puno raspravlja o tome kako obnoviti razrušene zgrade i domove po Zagrebu i okolici. To je dobro. No, nadam se da mislimo i na našu Anamariju koja je – usuđujem se reći – dala svoju mladenački život za naš grad, za našu zemlju. Znam da će mnogi reći: Ah jadni roditelji! Međutim vjerujte mi nisu jadni. Naprotiv, mnogi su zadivljeni veličinom snage kojom zapravo tješe druge kada i njima treba utjeha. To se zove vjera. Stoga mi je drago da možemo i na ovakav način zahvaliti Bogu na daru takvih kršćanskih obitelji koje usred životnih oluja pokazuju i potvrđuju da ima Boga… Neka nas sve nose riječi današnjeg psalma: „Djevojke će se veselit u kolu, mlado i staro zajedno, jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveseliti nakon žalosti.“
Vratimo se kratko na današnji evanđeoski odlomak. Razmišljajući o njemu najradije bih da nije napisan. Zašto? Zbog raznih pritisaka i protivština koje Isus proživljava od farizeja i glavara svećeničkih. A jedini razlog je u tome što se borio za dobro ljudi. Zauzimao se za čovjeka. No, kada se vratimo na početak ovog odlomka onda shvatimo kako je Lazarov povratak u život postao važan element za daljnji Isusov život. On je vratio čovjeka u život, a sad njega ljudi žele predati u smrt. Vidimo da i pred čudesima ima ljudi koji ostaju tvrda srca. Ne vjeruju. Možemo se pitati: u ovim vremenima, jesmo li unatoč svemu prepoznali neke trenutke kao trenutke Božjeg čuda u našem životu i jesmo li ojačali svoju vjeru kroz to? Ili nas i dalje drži ona oholost koja nam pomračuje srce pred evidencijama Božjih čudesa u našem životu? Pomislite na trenutak na sva čudesa koja su se dogodila kroz tisućljeća kršćanstva! A i dalje se borimo s nevjerom. Pomislimo na razna Marijina autentična ukazanja s čudesnim ozdravljenjima! Nakon svega toga, nismo se do kraja obratili. Onda se nameće pitanje, hoće li nam ovi događaji pomoći da se u nama dogodi neka promjena, jer ako nam čudesa ne obrate, možda ipak hoće životne drame.
Draga braćo i sestre, približavamo se najvećoj drami koja se dogodila u povijesti ljudskog roda, a to je Isusova smrt na križu. S obzirom na okolnosti u kojima ćemo slaviti ove dane, bilo bi dobro da si postavimo nekoliko pitanja: Što sam do sada naučio kroz sve ove tragedije? Kakav uskrs očekujem za svoj život? Jesam li malo rastao u istinskoj vjeri? Usmjerujem li svoj pogled prema Isusovom i mojemu uskrsnuću ili gledam samo velike petke kroz koje prolazimo? I razmišljajmo o ovome: svi želimo da se stvari mijenjaju, da se svijet mijenja. No, svatko se treba pitati: Jesam li spreman za osobnu i iskrenu promjenu u nekom segmentu mojeg života? Budimo hrabri i postojani jer je uskrsna zora na pomolu!
vlč. Odilon Singbo,
Sveučilišni kapelan
