UČENJE IZ NEVIDLJIVOG I NEPREDVIDLJIVOG

U vremenu globalne pandemije, ali i lokalnoga potresa, koji su nas snašli, svaki od nas i svi mi imamo obvezu prekontrolirati naše vrijednosne busole, vidjeti kamo njihova igla pokazuje, u dijalogu i raspravi naći i odrediti potrebne korekcije – i učiti što to zapravo znači: biti-čovjek!

»Nakon ove pandemije ništa više neće biti isto.« – Skeptik bi rekao: živi bili pa vidjeli. Tako se govorilo i u financijskoj krizi 2008. Sve je međutim ubrzo krenulo “as usual“.

Ali, ovog puta je to drukčije: nisu u pitanju “financijski baloni“ koji su se rasprsnuli, nego nekakvo “malo okruglo nevidljivo“ – rekao bih: što manje to jače! Nešto nevidljivo koje hoće preživjeti pa je pokucalo na naša ljudska vrata – i živi i hara globusom. Usput, uz to nevidljivo malo snašlo nas je u našem glavnom gradu i bližoj Zagorskoj okolici također nešto nepredvidljivo, čije su posljedice vidljive očima, ali čije smo djelovanje osjetili – kojim ono osjetilom?

Tvrdnja da »ništa više neće biti isto« počiva na čitavom nizu pretpostavki. Ispitajmo jednu od njih: učenje. Ne jednom čuh pitanje: »Hoćemo li nešto naučiti iz toga što nas je snašlo?« – naime ono nevidljivo i nepredvidljivo, virus i potres. Tko je taj, naizgled bezlični, “mi“ pretpostavljen u pitanju? U primjeru virusa: bezlični “mi“ ima lice svakog od nas, koliko nas ima na kugli zemaljskoj. Dakle treba ga deklinirati kroz sve rodove i padeže, u jednini i množini – najbolje tako da se počne od samoga sebe; ovdje je, u idealnom slučaju, “mi“ sveukupnost svih “ja“. Ako stvar uzmemo ovako, ima šanse da svi nešto naučimo jer je svaki nešto naučio.

Ali vrag ne da mira metodičkom skeptiku, dakle nekome tko doduše vjeruje da svaki može iz ove vrlo vidljive – nečim nevidljivim prouzročene – globalne muke i patnje nešto naučiti i da svi možemo postati “pametniji“, ali on, skeptik, ne zna kojom metodom to postići. No, u ovom slučaju, možda je metoda ipak nadohvat ruke – riječ je o onoj odvajkada poznatoj “metodi vlastite kože“: u međuvremenu smo dospjeli dotle da svaki i svaka od nas na vlastitoj koži osjeća učinke našeg nevidljivog gosta. Nije potrebno opisivati.

Pitanje je samo hoćemo li doista nešto naučiti; i onda što. Znamo da se na silu malo toga nauči, a i to što se nauči još se brže zaboravi. Brzina zaboravljanja neupravno je razmjerna brzini učenja, to zna svaki “školnik“. Dodatno pak ubrzanje zaboravljanju daje poplava svakodnevnih (fake)news; tonemo u informacijama i vijestima, a prava spoznaja stvarnosti nas samih i onih oko nas postaje sve plićom i rjeđom.

Ipak, neosporno je: imamo jedinstvenu priliku naučiti nešto o tome:

• kako mijenjati navike i ponašanje;
•  što nas stvarno nosi u životu, a što je dodatak bez kojeg se može;
• koliko su nam važni drugi i mi njima;
• kako nam je važna istina o stvarnosti u nama, među nama i oko nas, nasuprot svoj post-modernoj govoridbi o post-istini;
• kako je važno pozorno održavati ravnotežu između opravdanog vlastitog interesa i ništa manje opravdane odgovornosti za zajedničko dobro (npr. zdravlja);
• kako se sve posljedice pandemije mogu postupno prevladati na temelju takvog shvaćanja vrijednosti i vrednota koje lucidno uviđa da je osobni interes optimalno zadovoljen kad se orijentira na zajedničkom interesu i kad je u njemu našao svoje prirodno mjesto;
• kako je solidarnost ni manje ni više nego uspješan sekularni i šire društveni “prijevod“ evanđeoske ljubavi prema bližnjemu;
• kako se naš čovječji smisao za odgovornost spram bližnjih i daljnjih i nas samih ostvaruje također kroz privremeno ograničenje našeg osobnog slobodarskog razvitka, a što započinje držanjem prostorne distance i dopire sve do punog respekta prema drugoj osobi bez obzira na trenutne okolnosti;…

Ukratko, političari i gospodarstvenici, čelnici svih društvenih ustanova i njihovi suradnici, oni koji rade u znanosti i u obrazovnim ustanovama, riječju: svaki od nas i svi mi, imamo obvezu prekontrolirati naše vrijednosne busole, vidjeti kamo njihova igla pokazuje, u dijalogu i raspravi naći i odrediti potrebne korekcije – i učiti što to zapravo znači: biti-čovjek!

Naravno, to treba htjeti, htjeti učiti. Kako pokrenuti ozbiljno htijenje u svemu tome što nas sada životno ugrožava? Metodički skeptik primjećuje da to uglavnom ide onda kad ljudi nemaju drugog izbora, kad je zlo tako veliko da nema druge pa će se volja pokrenuti – jer mora!

Moguće da je tako; ali, moguće je i nešto sasvim drugo, čovječnosti čovjeka konaturalno: djelovati iz vlastitog uvida i iz vlastite odgovorne slobode! To je svakom dostupno, samo treba htjeti biti moralan – to znači: živjeti i postupati na razini vlastitog dostojanstva.

Kad vidim držanje i ponašanje medicinskog osoblja u ovo virusno pandemijsko vrijeme, vidim upravo to – bili ti liječnici, te sestre i svi njihovi suradnici toga svjesni ili ne. Vjerojatno nemaju ni vremena a ni snage (zbog premorenosti) baviti se takvim mislima – ali oni tako postupaju, djeluju. A znamo: nema dobra doli u djelu, u činu. (Mi drugi, u naša četiri zida, imamo tim veću obvezu promišljanja – da se nauči i ne zaboravi to što je ovdje na djelu).

Oni, tj. medicinsko osoblje, jesu svjedoci toga za što je u načelu svaki od nas upravo kao čovjek, kao ljudsko biće sposoban: sposoban za dobro.

Razumjeti to i odatle izvući poučke za postupanje – znači učiti, učiti se čovječnosti. To je baza za sve ostalo, znači i za ono najglobalnije.

Borba s nevidljivim upućuje nas kratkoročno i dugoročno u tom smjeru. Kriza je također dobra prilika, koju su stari Grci uobličili u lik krilatog nestašnjaka i nazvali ga kairós. Treba ga uhvatiti za čuperak njegove kose i ne pustiti…

prof. dr. sc. Stjepan Kušar
Odjel za sociologiju HKS-a