Cor Cordi
Srce srcu
PROMIŠLJANJA JEDNE “SENIORKE“
Dr. sc. Alemka Markotić, baš kao i nekoć dr. Alica Bauman, hrabro i samopouzdano stoji pred javnošću i govori odlučno, jasno i glasno, razumljivo. Uz doktoricu Markotić tu su i svi drugi članovi Stožera. Svojim su potezima i ponašanjem obvezali sve da promišljamo, djelujemo, vjerujemo im i da se nadamo da ćemo prevladati ovo Zlo, koje je došlo nenajavljeno, silovito, nepoznato.
Hrvatsko katoličko sveučilište ponudilo nam je mogućnost da svoja promišljanja u ovim pandemijskim uvjetima podijelimo s kolegama i našim studentima.
Mi, koji iza sebe imamo lijepi broj godina, prikupili smo “dodanu vrijednost“, a to je – iskustvo. Upravo nam proživljeno i doživljeno priziva niz sličnih situacija iz prošlosti.
Ovih dana kada u gradovima odjekuje „zvuk“ tišine, kada su tramvaji (polu)prazni, kada su ulice prazne, „čuje“ se muk. Ista takva tišina vratila me je u ožujak i travanj one davne 1972. godine kada sam bila brucoš! Strah od zaraze velikim boginjama širio se nezadrživo. Još i sad osjećam snažnu tjeskobu pred nepoznatim, a opasnim. Cijepljenja, karantene, istinski i opravdani strah jer to je, koliko mi se čini, bila zadnja pojava epidemije ove strašne bolesti u Europi.
Odabrala sam samoizolaciju, pripremila svoj prvi ispit na studiju i uspješno sam ga u predroku položila. Eto, zlo za neke meni je donijelo nešto dobro.
Još više mi odzvanja zakašnjela tišina koju je izazvala katastrofa Černobila 1986. godine. Opet u travnju. Danas kada pratimo svakodnevne konferencije kompetentnih stručnjaka koji nas obavještavaju, usmjeravaju, poučavaju, umiruju sjećam se jedne hrabre žene – dr. sc. Alice Bauman – koja je imala snage te je, unatoč strogim pravilima i riziku snošenja posljedica, stala pred javnost i objavila ono što se prešućivalo i zataškavalo, jer nije bilo politički podobno. Vodilo ju je opće dobro i vjerovanje u svoju struku. No, kada je informacija o Černobilu dospjela u javnost već je bila napravljena šteta. Pitam se koliko je tragova zračenja ostalo „zapisano“ tada u našim stanicama. Ne vraća li nam se ondašnje nepravodobno saznanje o katastrofi tijekom kasnijih desetljeća u raznim pojavnostima malignih bolesti? Nije moguće zaboraviti ta zbivanja jer su tada, u travnju i početkom svibnja, bili divni proljetni dani, sunčani, rascvjetani, kao i danas. Bili su praznici 1. svibnja kada se tradicionalno odlazilo u prirodu. I mi, s malom djecom, bili smo vani jer nismo bili obaviješteni, ali niti svjesni opasnosti dok se nije javila dr. sc. Alica Bauman. Pamtim je s poštovanjem jer je imala snage kada su drugi još oklijevali.
Eto, ti dani nama su i danas snažno u sjećanju, a najnovija su ih događanja samo razbudila….
Treba se sjećati da se vidi iskorak koji je napravljen …. I tada su mediji bili „nezavisni“, ali istina je teško dolazila do javnosti jer je bila „nepodobna“.
Ponosna sam kada danas gledam i slušam od prvog dana informacije koje nam šalju stručni pouzdani ljudi. Dr. sc. Alemka Markotić, baš kao i nekoć dr. Alica Bauman, hrabro i samopouzdano stoji pred javnošću i govori odlučno, jasno i glasno, razumljivo. Uz doktoricu Markotić tu su i svi drugi članovi Stožera. Naprosto nas njihova ozbiljna, ali nimalo panična lica i riječi „prisiljavaju“ da budemo drukčiji. Svojim su potezima i ponašanjem obvezali sve da promišljamo, djelujemo, vjerujemo im i da se nadamo da ćemo prevladati ovo Zlo, koje je došlo nenajavljeno, silovito, nepoznato. Moramo se ujediniti u strpljenju, znanju, VJERI i MUDROSTI.
Potaknula me na pisanje ovog eseja i stalno prisutna i nametnuta politička korektnost u „brizi“ za Drugoga. Sada se vidi koliko je Drugih tu oko nas. Drugi su naša obitelj, naši prijatelji, kolege, susjedi … Drugi su i milenijci i Z i Y-generacija, ali i boomeri. Boomeri su naši/vaši roditelji, učitelji, bake, djedovi ….. Kamo je krenuo čovjek …. ? Pojavljuju se na mrežama razni „mudraci“ koji koronu drže gotovo zasluženom kaznom boomerima – koje najviše pogađa ova pošast – jer da su konzervativni i da sprječavaju napredak.
Nemam namjeru docirati nego samo podsjetiti da će svaka generacija biti jednom “konzervativna“ i „nepotrebna“. Ova generacija mora znati da su znanja sakupili i oni koje sada okrivljuju da se nisu dovoljno brinuli za Planet. Mora se znati da su oni napravili puno Dobroga. Ponajviše, to je ono čega mnogi nisu svjesni, iako sami u tome uživaju i smatraju samo po sebi “razumljivim“. Nije u redu uzimati mač pravde u ruke, jer znamo tko je Svevišnji Sudac. On jedini zna sve, a mi smo samo djelić „Nečega“. Zato, budimo ponizni!
P.S. Ovaj tekst završen je i najavljen 20. ožujka. Nakon toga dogodio se veliki potres u Zagrebu. Još jedan podsjetnik na ZLO. No, kada se, koliko-toliko, vratimo u post-potresnu normalu, kada budemo u mogućnosti bar minimalno funkcionirati bez tereta opasnosti nad glavom, bit još tema za razmišljanje.
Prof dr. sc. Mirjana Matijević Sokol
Biografija autora
Prof. dr. sc. Mirjana Matijević Sokol profesorica je na Fakultetu hrvatskih studija i vanjska suradnica na Odjelu za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Tijekom duge i plodne znanstvene i akademske karijere osobito se zanimala za život i djelatnost Tome Arhiđakona i salonitansku povijest te srednjovjekovnu diplomatičku i epigrafičku baštinu i općenito srednjovjekovni latinitet i rad na prevođenju najvažnijih povijesnih vrela. Prošlogodišnja je dobitnica nagrade za životno djelo “Ivan Lučić“ na festivalu povijesti Kliofest.