Draga braćo i sestre,
Kao što smo mogli primijetiti kroz misna čitanja, Božja riječ je kao naručena za nas u ovim događajima kroz koje svatko od nas prolazi na svoj način, ovisno o razini našeg duhovnog, psihološkog i tjelesnog raspoloženja. No, ako imamo danas priliku sudjelovati makar na ovakav način na svetoj misi, onda spadamo među one kojima je Božja riječ posebno upućena i traži iskreni odgovor.
Iskustvo smrti nikog od nas ne ostavlja ravnodušnim. Ovih dana promatramo u raznim zemljama kako se nose vlakovima i kamionima tijela mnogih ljudi preminulih zbog virusa. Odlaze s ovog svijeta bez onog osnovnog ljudskog susreta kojim iskazujemo svojim umirućima posljednju zemaljsku ljubav. Nema posljednjeg razgovora koji mnogima obično ostaje kao doživotna poruka. Nema ni ispraćaja u blizini rodbine kao znaka poštovanja i zahvalnosti prema pokojniku. I pitam se tko plače nad ovom našom braćom i sestrama, jer je rodbina mora ostati kod kuće? Tko?
Isus je u današnjem odlomku evanđelja pokazao da nije ravnodušan prema svemu što se događa s nama. Bog je pred gubitkom, pred smrću, pred suzama svojih prijatelja bio potresen. Zasigurno, Isus pokazuje svu svoju veličinu upravo u ovom: Nije Bogu svejedno kada vidi naše patnje, strahove, suze, gubitke. Ako mu nije svejedno – a nije – i ako ozbiljno shvaćamo njegovu borbu protiv smrti i patnje svake vrste, onda bi bilo neozbiljno, gotovo nekršćanski misliti da Bog kažnjava čovjeka, patnjom i smrću. Istina, treba priznati da svaki čovjek sama sebe dovoljno kažnjava raznim posljedicama svojih nedjela ili zlodjela. Bog naš je sućutan i blizu, i uvijek može činiti čudo tamo gdje naša ljudska logika misli da nema više izlaza. Naime, evanđelist Ivan opisuje kako je Lazar „već četiri dana u grobu“, a sama Lazarova sestra Marija kaže: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.“ Prema tadašnjem židovskom shvaćanju smrti i zbivanja oko pokojnikova tijela, ovo je značilo da zaista nema više života, da nema ni povratka u život. A Bog pokazuje svoju moć i potvrđuje da je uvijek za život. Braćo i sestre, da bismo razumjeli sve ovo, trebamo si posvijestiti ono što je po Isusu bitno, i bez kojeg u svetom pismu ne čini čudo, a to je vjera. Isus reče Mariji: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?“ Vjera! Imamo li je zaista? Računamo li iskreno na Boga, ne samo u ovim burnim i potresnim vremenima, nego inače u našem životu? Ako je imamo, ni smrt, ni gubitak, ništa nas ne može strašiti, jer shvaćamo: Ovaj je život – unatoč svim našim unutarnjima željama i borbama za opstankom – zaista prolazan.
Isus nam danas upućuje ohrabrujuće riječi. Naime, u njegovom razgovoru s Martom, dobili ono što je bit naše vjere, a to je da smo stvoren za vječnost, i da smo ovdje na zemlji pozvani se spremati za tu vječnost. „Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? Odgovori mu: ‘Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!’“ Opet preduvjet za tu vječnost je vjera. Stoga ne bojte se braćo i sestre! Ovo je milosno vrijeme za ojačanje naše vjere!
Postoji jedna Isusova rečenica koja je donijela radikalnu promjenu ne samo u životu obitelji Marije i Marte, nego i u našem životu. Naime, Isus povika iza glasa: „Lazare, izlazi!“ Isus je bio potresen, i jedino što je htio je spasiti čovjeka. Danas smo svi poput Lazara, i nalazimo se u raznim grobovima koji su možda mračniji i strašniji od Lazarova groba. A Isus nam danas posebno poručuje: „Čovječe, izlazi!“ Izlazi iz groba svoje navezanosti na prolazno, izlazi iz groba svojeg grčevitog držanja svega što će iako propasti, izlazi iz groba ravnodušnosti, izlazi iz groba nevjere svake vrste, izlazi iz groba okrivljavanja drugih za sve loše što ti se događa u životu, izlazi iz groba svoje sebičnosti i samodostatnosti… izlazi! Svatko od nas može pronaći vlastiti i omiljeni grob u kojem se zakopao i iz kojeg iz raznih razloga se ne želi izaći. Naime, preduvjet da bismo jednog dana definitivno izašli iz groba zemaljske smrti za slavu uskrsnuća je upravo naša spremnost da izađemo iz ovih naših grobova. Nadam se da će nam svima ova zbivanja pomoći krenuti takvim putem istinskog izlaska iz groba za istinsko življenje svježine vjere. Nadam se!
Vlč. Odilon Singbo
Sveučilišni kapelan HKS-a
Foto: www.drivethruhistory.com
