Homilija rektora prof. dr. sc. Željka Tanjića 27. 03. 2020.
Braćo i sestre,
današnja čitanja stavljaju pred nas dvije skupine ljudi. Prva skupina su oni koje knjiga Mudrosti naziva bezbožnicima. Oni u Evanđelju nisu tako predstavljeni, nego upravo suprotno. Predstavljeni su kao veoma pobožni ljudi koji su iščekivali Mesiju ali svojim djelima su pokazivali sasvim suprotno. Bezbožnost i kriva pobožnost zapravo se približuju, zapravo su kao lice i naličje jedne te iste medalje. Bezbožnost i kriva pobožnost nemaju pred sobom pravu sliku Boga i nikako ju ne mogu prepoznati, premda ponekad kako smo čuli u Evanđelju tvrde, da tu sliku poznaju. Tako smo čuli da pobožni Židovi kažu mi znamo odakle je Isus, ali kad pravi Krist dođe nećemo znati odakle je.
Za ovoga koji je pred nama mi znamo tko je. Isus im čak daje za pravo: da, poznajete me i znate odakle sam. To je zapravo površno znanje, to je znanje koji im ne omogućuje da upoznaju pravoga Mesiju. Znanje koje im ne omogućuje da uđu u zajedništvo s njime, znanje koje im ne omogućuje da budu ispunjeni njegovom prisutnošću i da dopuste da promijeni njihove živote. Takav je slučaj i sa bezbožnicima iz prvoga čitanja, oni su zapali u svoju viziju života, u njima je ljutnja, u njima je zavist, u njima je nesposobnost prihvaćanja dobra, u njima je nerazumijevanje puta i života pravednika. Umjesto da se obrate, da progledaju, oni izmišljaju načine kako će pravedniku napakostiti i kako će time zapravo sakriti sva svoja zlodjela.
No, pravednik i Krist nam pokazuje drugačiji put. Oni predstavljaju drugu skupinu ljudi. Krist nam pokazuje kako izići iz svoje bezbožnosti, iz svojih krivih pobožnosti, kako i na koji način slijediti put pravednikov, kako izbjeći da i mi zapadnemo u zavist, da i mi gledamo zlim okom i srcem one koji čine dobro te Kako izbjeći da se u našim srcima i u ovakvim trenucima nevolje i poteškoća ne rode bezbožne misli koje nas udaljuju od Boga.
Koji je to put? To je put upoznavanja Krista koji nije došao sam od sebe, nego je sve primio od onoga koji ga posla. Od Oca. Zato Isus ne samo na ovome mjestu nego i na drugim mjestima Evanđelja snažno naviješta „ja ga znadem jer sam od njega i On me posla“ ! Isus, braćo i sestre, niša nema svoga vlastitoga. Sve je primio od nebeskog Oca i nama daruje ono što je od Njega primio. Ništa ne drži svojim, ništa ne drži vlastitim, kao da njemu pripada. On zna da je izvor Njegovoga poslanja upravo u zajedništvu s nebeskim Ocem.
Zato nas po ovom euharistijskom slavlju i kroz ovaj način našega zajedništva, kroz našu molitvu pa i kroz trpljenja i patnje u poteškoćama ovoga vremena Isus poziva da otkrijemo drugi i drugačiji izvor vlastite osobnosti, vlastitog života, vlastitog jastva, vlastitih djelovanja. Kako bismo kroz sve ovo prošli uistinu obraćeni i promijenjeni i spoznali da izvor života nije u nama samima, da ništa ne možemo vlastitim snagama. Da se time ne možemo hvaliti, nego da sve dobivamo od nebeskog Oca po Kristu i ispunjeni njegovim Duhom. Ako ćemo ovu Kristovu logiku koja mora proći i kroz patnje i kroz muku i kroz smrt, ali vodi uskrsnuću, prihvatiti kao svoju onda ćemo vidjeti i koje je naše poslanje u ovom trenutku koji je stavljen pred nas. Onda ćemo vidjeti na koji ćemo način i mi iz zajedništva s nebeskim Ocem, iz zajedništva s njegovim Sinom, djelovati u našim životima i u zajednicama, među ljudima kojima smo poslani, upravo kao svjedoci tog Njegovog zajedništva s nebeskim Ocem. Poziv je ovo svima nama da još dublje upoznamo Krista, da još dublje spoznamo koja je snaga u našoj vjeri i kako bi bili svjedoci Onoga koji je Krista poslao da nas otkupi za vječnost. Amen
