Propovijed sveučilišnog kapelana
Zagreb, 24. ožujka 2020.
Braćo i sestre,
Usuđujem se reći da je zapravo velika milost što živimo baš u ovom vremenu. Koliko god ovo čudno zvučalo, meni je milost što sam baš u ovom trenutku, u ovom dijelu planeta zemlje, što sam u Zagrebu koji nije pogođen samo virusom, nego i potresom. I nikad u životu nisam osjećao Boga tako blizu koliko ovih dana. Kao što nikad nisam u životu ovako intenzivno osjećao što to znači biti čovjek. Sve je to dakle milost. Zašto? Zato što nismo u onom površnom raspoloženju kojim obično promatramo tragedije koje se događaju tamo negdje daleko od nas. Pa onda je naša reakcija obično: „Ah jadni ljudi, nek im Bog bude na pomoći“ i nakon tog idemo svojim obvezama kao da se ništa nije dogodilo. Sada smo svi u tim tragedijama. I to je milost.
Kada promatramo sve što imamo sada zbog odgovornog poziva da odgovorno „ostanemo doma“, onda zapravo shvaćamo koliko smo do sada dijelom krivo živjeli. Živjeli smo za neke prividne sadržaje sreće. Živjeli smo za stvari koje gomilamo, a nikako da nas ne ispunjaju do kraja. Živjeli smo za puno toga. Jednako tako, postajemo svjesni dragocjenosti nekih stvari koje smo do sada imali, a da nismo znali dovoljno dobro cijeniti. Naime, zbog cijele situacije oduzeta nam je mogućnost spontanog i prijateljskog zagrljaja. Vjerujem da mnogi sada sto puta razmišljaju prije nego daju poljubac, ako ga uopće daju. Odrekli smo se stiska ruku. I odjednom shvatimo: Kako je lijepo moći nekog zagrliti? Kako je lijepo primiti poljubac, držati se za ruku, stisnuti se uz nekoga? O Bože, kako je to lijepo? A koliko nam to sada nedostaje! I kao što je znakovito postavljeno pitanje u prvom čitanju: »Vidiš li, sine čovječji?« Vidiš li kako je sve to jednostavno, banalno, a opet duboko i životno? Zagrljaj, poljubac, stisak ruku, tako jednostavne geste, a tako životne!
Koliko opipljivih solidarnosti u ovom vremenu! Ovdje na Sveučilištu, naši hodnici su prazni. Nema više koraka i osmjeha naših studenata. Nema rasprava i raznih konferencija naših profesora. Nema marljivog djelovanja naših djelatnika. Praznina odzvanja našim hodnicima, uredima i predavaonicama i pomaže meni osobno shvatiti: Koliko sam osiromašen bez vas, dragi studenti, djelatnici, nastavnici, prijatelji!
Još jedna stvar svjedoči o ovom vremenu kao vremenu milosti. Naime, nakon potresa ili tijekom ovih potresa koji uzdrmaju naš grad Zagreb i okolicu, čovjek ne može živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ne znam kako je s vama, ali od nedjelje, sada drugačije čujem šum vjetra. Pa čak me zvuk frižidera – ili pak koraci mojih ukućana budu u meni reakciju: Eto opet potresa! »Vidiš li, sine čovječji?« koliko smo zapravo plašljivi i nemoćni! Ali to je milost. Jer su nam se udovi i osjetila napokon otvorili prema zbivanjima oko sebe. Čak drugačije sada čujemo zvuk kazaljke na satu!
Čuli smo u današnjem odlomku evanđelja. Čovjek je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. A Isus ga upita: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda. Kako tužno, a opet kako lijepo. „Gospodine, nikoga nema!“ Tužno! Ali nakon tuge slijedi radost: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!“ Ovih dana je tužno vidjeti stanje našeg glavnog grada, ali je radosno vidjeti koliko vas je bilo koji ste mnogim majkama s djecom, mnogim starijima, bolesnima, usuđujem se reći privremenim beskućnicima rekli: „Ustani, hajdemo, nema veze, tu smo za vas!“ Dragi naši vojnici, volonteri na svim raznima, hvala vam što poput Isusa dižete palog čovjeka.
Draga braćo i sestre, naše su glave ovih dana prepune pitanja, pogotovo pitanja o Bogu. Ali Bog ne želi našu nesreću, nego našu sreću. Možda bi bilo dobro da naša pitanja o Bogu polaze od načina na koji živimo prema njegovima zapovijedima, da malo se saberemo i da shvatimo: Bog je na našoj strani. A s obzirom da on uvijek nađe put i način da nam to pokazuje ponovno poslušajmo dio psalma iz današnje liturgije: „Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojimo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u srce mora.“ Znakovito, zar ne? »Vidiš li to, sine čovječji?«
