Mnogi se danas trude opisati i definirati svijet, kulturu i društvo u kojem živimo. Postoji mnoštvo političkih, socioloških, filozofskih i drugih teorija koja na pitanja o tome što je obilježje našega vremena nude različite odgovore ili ih barem pokušavaju naznačiti. Unatoč razlika među pojedinim teorijama, ponekad i onih temeljnih, postoji i nekoliko činjenica oko čije se važnosti slažu sva promišljanja.
Jedna od činjenica koju svi smatraju važnim obilježjem našega društva je ona koja govori o važnosti sredstava masovne komunikacije. Tvrdi se kako živimo u «globalnom selu» u kojem važne vijesti u nekoliko minuta dosežu svaki kutak naše planete. Naš je život nezamisliv posebice bez interneta i televizije. Da toga nema ne bismo danas mogli biti ni na ovaj način povezani u ovom misnom slavlju. «Magična kutija» nešto je čega se gotovo nitko ne želi lišiti. Svjedoci smo kako u mnogim domaćinstvima postoji i više televizijskih prijamnika. Pomoću televizije možemo sve vidjeti, smatraju mnogi. Ona nam omogućuje da zavaljeni u vlastite fotelje imamo cijeli svijet pred sobom. Osim toga tehnika nam omogućuje da snimimo sve ono što nam se čini važnim u životu. Kako bismo jednoga dana mogli vidjeti na kakav su način odrastala djeca. Kako bismo vidjeli na kakav smo način slavili rođendane i imendane. Na kraju i vjerujemo da se dogodilo samo ono što smo vidjeli na televiziji ili što smo snimili.
I današnje nam evanđelje govori o tome kako je važno vidjeti. Govori o susretu Isusa i slijepca. Zanimljivo je kako je Ivan opisao ovaj susret: «Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja». Kao da vidimo Isusove oči koje gledaju i vide. To su oči kroz koje Bog gleda svijet i vidi čovjeka u nevolji. Nama se često čini da je Bog slijep i da ne vidi što se događa u našemu svijetu. Da ne vidi ni našu sadašnju nevolju. Zašto onda činiti dobro ako Bog ne gleda i ne vidi? Ako on ne vidi sve je dopušteno.
Eto zašto je važna rečenica «Isus prolazeći ugleda…». Postoji Božji pogled koji se prepoznaje u Isusovom pogledu, koji se ne zadržava na površini nego prodire u dubinu ljudskih srca, osjećaja i misli. Ne poradi kontrole, poradi suda, nego kako bi ljubio i kako bi dao i nama mogućnost da vidimo i ljubimo. To je pogled koji na prvi pogled ne čini ništa spektakularno, koristi se pljuvačkom i zemljom kako bi omogućio slijepcu da progleda. Pljuvačkom i zemljom kao izričajem onoga svakodnevnog, naizgled nedostojnog, ali u Kristovom pogledu i njegovim rukama izričajem spasonosnoga.
I nas krštenje čini prosvijetljenima, omogućuje nam da kroz vjeru vidimo drugačije. Da vidimo život, svijet, nas same pa i Boga na sasvim drugačiji način. No da bismo mogli vidjeti dubinu Isusovih očiju potrebno je priznati vlastitu sljepoće a to se nama, djeci dvadesetoga i dvadeset prvoga stoljeća čini nemogućim. Mi sve dobro vidimo, ništa ne izmiče našem pogledu, oči su nam stalno širom otvorene kako bi upile neprestani pokret slika koje nas nigdje ne ostavljaju na miru. Mi smo «prosvijećeni» idejom kako o nikome nismo i ne smijemo biti ovisni, kako uvijek trebamo prvo gledati sebe i svoje potrebe, kako drugi postoje da bi ispunili naše želje i prepoznali naše poglede. Ne, mi nismo slijepi i nemoguće je da to budemo. Teško nam je shvatiti da stalno gledamo i da baš stoga što na trenutak nismo sposobni sklopiti oči živimo često u stanju stalne zaslijepljenosti.
Portugalski nobelovac Jose Saramago u knjizi «Ogled o sljepoći» na sebi svojstven način progovara kroz likove: «Zašto smo oslijepili, Ne znam, možda ćemo jednom doznati razlog, Hoćeš li da ti kažem što ja mislim, Reci, Mislim da nismo oslijepili, mislim da i jesmo slijepci, Slijepci koji vide, Slijepci koji uz zdrav vid, ne vide.»
Zato je za nas kršćane važno, posebice u korizmenom vremenu otkriti Isusov pogled, duboko se zagledati u njegove oči, u njima odmoriti i izoštriti vlastiti pogled spram bližnjega, svijeta i stvarnosti. On je onaj koji nam omogućuje da progledamo i da ne budemo slijepi pored zdravih očiju. Tek kada to učinimo vidjet ćemo koliko smo zasljepljenim mnoštvom nepotrebnih pogleda i slika. I ako uspijemo uhvatiti Isusov pogled onda će nam i sve ono što nam posreduju sredstva komunikacije postati drugačije dobit će svoje pravo mjesto u našemu životu.
Jedna arapska poslovica kaže: «Dođi k meni s tvojim srcem i ja ću ti dati moje oči». Kada se dvije osobe vole, jedna počinje svijet vidjeti očima druge. Ljubav je ona koja stvara čudo pogleda kojim se sve mijenja. To se čudo nije moglo dogoditi Židovima iz evanđelja jer nisu bili spremni ljubiti, jer je u njihovom srcu vladala sljepoća. Jesmo li mi spremni susresti blag i zahtjevan Isusov pogled kako bismo gledali novim očima srca? Prije toga moramo priznati «Gospodine slijepi smo, želimo vidjeti».
Prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor
