Riječ uredništva

Poštovani i dragi čitatelji rubrike Cor Cordi,  

Sve nas, koji smo pogođeni pandemijom koronavirusa, ne zanima previše zašto velike poplave u Bangladešu 1970., tada Istočnom Pakistanu, u kojem je poginulo više od dvjesto pedeset tisuća ljudi, nisu izazvale ovoliku pažnju i brigu javnosti. Kao što nas previše ne zanima niti činjenica da ratovi diljem planete uopće ne pobuđuju gotovo nikakvu ozbiljniju reakciju međunarodne javnosti. Nakon koliko vremena smo zaboravili da je u tsunamiju, koji je pogodio jugoistočnu Aziju prije nešto više do petnaest godina, u jednom trenu poginulo oko sto pedeset tisuća ljudi? Kao što smo zaboravili i ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ili, da mnoga djeca i danas umiru od gladi. A o ratu u Siriji i milijunima izbjeglica da i ne govorimo. Još je u 18. st. Adam Smith rekao da oni koji su pogođeni nevoljom nemaju ništa od našeg suosjećanja te da pomoć na jednoj strani znači uskraćivanje pomoći na drugoj. 

No, što kada se tragedije za koje mislimo da pogađaju druge dogode nama, koji smo smatrali da nam se to ne može dogoditi? Da da smo zaštićeni jer smo postigli toliki napredak koji nas je gotovo uvjerio da smo sigurni, nedodirljivi i da ništa ne može primijeniti naš «business as usual»? Sada kada smo usred pandemije korona virusa vidimo koliki je jedna ovakva tragedija izazov za cijeli svijet, posebice za zapadnu kulturu i civilizaciju, društvo i životni stil.  

Kada vidimo prizore iz Bergama, iz Italije, ne možemo se – duboko pogođeni tragedijom ljudi, od kojih svi imaju svoje ime i prezime i nisu jednostavno brojke – ne zapitati o smislu našega života i djelovanja. Otkrivamo iznova koliko su važni ljubav, nada, žrtva, solidarnost, zajedništvo … i koliko smo, u ovoj našoj narcisoidnoj civilizaciji, zaronili u nebitno. Otkrivamo koliko je malo potrebno za smislen i dobar život. 

Ova pandemija, pored tjelesne i zdravstvene ugroze, izazova za medicinu, znanost, politiku, ekonomiju i društvo, istodobno predstavlja i duhovni i intelektualni izazov; poziv na dublje promišljanje prirode, stvarnosti, društva i života, ali i našeg odnosa s Bogom! Ona je izazov za teologiju, filozofiju, druge društvene i humanističke, prirodne znanosti i medije baš zbog toga što ruši mnoge «mainstream» predodžbe o našoj kulturi i našoj civilizaciji.  

Ova nas kriza, na svoj način, “izvlači” iz kruga, kojega je jednom prilikom opisala književna kritičarka Ursula März, kritizirajući one u razvijenom svijetu koji sjede pred televizorom i gledaju što se događa u područjima pogođenim katastrofama, u kojima mnogi ljudi pate, primijetivši kako bi svi «trebali imati naše intelektualne brige» koje su, za one koji su pogođeni nevoljom, zapravo «luksuzne brige». Sada su sve ove brige i naše.  

A je li luksuz o njima promišljati u ovakvim trenutcima? Mislim da nije. To je nešto što nasušno trebamo, onkraj uobičajenih matrica promišljanja, onkraj «mainstreama», koji nas je već desetljećima uvjeravao kako se ovakve nevolje nama ne mogu dogoditi. Ta, mi smo razvijena kultura i civilizacija, koja je iza sebe ostavila sve ovakve bolesti, koje pripadaju mračnim vremenima europske povijesti, vremenima neznanja i praznovjerja. Do te smo mjere uronili u osjećaj nadmoći da su neke zemlje iz studija medicine namjeravale ukinuti, ili su čak i ukinule infektologiju kao specijalizaciju! Krhkost, smrtnost, nevolja, nepoznati protivnik, sve to stanuje negdje drugdje. Ne kod nas. Ali, sada je jednako pogođen i razvijeni i nerazvijeni svijet, bogati i siromašni. Kao da je pravda, na neki osebujan način, pronašla putove svoga povijesnog djelovanja. 

Uistinu, ovakvi događaji, osim što postavljaju imperativ pomaganja onima koji su u nevolji, bez suvišnih pitanja i s puno ljubavi, pozivaju nas ipak da promislimo o tome tko smo i kako se nosimo s patnjom. Takvi su događaji izazov i za intelektualne elite da se ne skrivaju iza svoje samodostatnosti i osjećaja mogućnosti tumačenja svega s moralnom i etičkom lakoćom ili ravnodušnim pristupom. Nitko – pa ni oni koji ponekad ostavljaju dojam da sve mogu objasniti i da za sve imaju rješenja – ne može pobjeći od činjenice da i ovakve pandemije pokazuju kako su i čovjek i naša civilizacija krhki i izloženi; kako smo, uza sav napredak znanosti, i dalje smrtni i ograničeni. Ovakve tragedije pozivaju na nešto što uistinu nije popularno u današnjem društvu, a to je poniznost kao temeljni životni i duhovni stav, pa čak i poniznost spram prirode i Boga. Još jednom nam je postalo jasno da svo naše znanje i ovladavanje prirodom nije bezgranično te da se naše znanje i naše mogućnosti uvijek iznova dovode u pitanje. 

Svjesni svih pitanja i izazova pandemije koronavirusa, koji su stavljeni pred nas, odlučili smo potražiti i predstaviti razmišljanja iz različitih područja kojima se bave naši nastavnici i djelatnici na Hrvatskome katoličkom sveučilištu. Tako je “rođena” ova nova rubrika Cor Cordi (Od srca srcu) na mrežnim stranicama Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Autori tekstova su naši nastavnici i djelatnici, koji će svojim razmišljanjima, ekspertizama i analizama dati svoj obol prevladavanju ovoga stanja pandemije, ali će i mnogim srcima pomoći da se nađu duhovna i promišljajna sidrišta toliko potrebna za orijentaciju u ovim vremenima.  

Ime ovoga malog, ali važnog poduhvata veže se uz svetog Johna Henrya Nemwana, obraćenika i kardinala, čovjeka koji je u svoje vrijeme posebnom tankoćutnošću vlastite vjere i velikog znanja kročio nove putove u razumijevnaju odnosa vjere i razuma, Crkve i društva, akademije i javnosti. Njega koji je za svoje kardinalsko geslo odabrao misao Cor ad Cor loquitur zazivamo kao zaštitnike ovoga poduhvata i njemu se u zagovor utječemo. 

Vjerujemo da ćete svi vi  u akademskoj zajednici, crkvenoj, medijskoj i drugima javnostima koji pratite rad našeg Sveučilišta prepoznati naše zalaganje i nastojanje da kao akademska zajednica djelujemo u sadašnjem trenutku, sa znanstveno potkrepljenim činjenicama, provjerenim informacijama, a sve u službi javnosti i stvaranju temelja za novo i drugačije razumijevanje čovjeka, društva i općeg dobra. Jer, nakon ove pandemije ništa više neće biti isto. 

Urednici: 
prof. dr. sc. Željko Tanjić
doc. dr. sc. Krunoslav Novak 
dr. sc. Anto Mikić  
dr. sc. Odilon Singbo 
Suzana Obrovac Lipar, prof.