Propovijed sveučilišnog kapelana
Zagreb, 21. ožujka 2020.
Braćo i sestre,
Božja riječ nas uvijek iznenađuje svojom aktualnošću do te mjere da se može reći da u svakoj situaciji, možemo naći odgovor na životne dileme pod uvjetom da tiho i sabrano osluškujemo Božji glas preko njegove riječi.
U današnjoj prispodobi možemo primijetiti nešto neobično. Naime, Isus jasno ističe da postoje pobožni ljudi koji provode svoj život htijući imati kontrolu nad drugima. Zapravo, žele gurnuti druge što dalje od Boga, a sebe što bliže Bogu. No, sva sreća, ne možemo se igrati s Bogom i ne može se praviti Bogom. Stoga nam Isus daje ovu znakovitu prispodobu.
Usred ove Korizme i situacije koja nas sve pogađa Isusova prispodoba bi nas trebala probuditi malo, da se bavimo onim što je bitno za život. Jučer nas je Gospodin poučio o pravoj zapovijedi, a danas nas uči kako se držati pred Bogom i pred bližnjima. Kako ponizno zauzima mjesto koje nam pripada i kako pustiti druge da žive posebnost svog života.
Kao što ste mogli primijetiti u evanđelju, Božja kamera je najprije pokazala prvu klupu sinagoge, odnosno crkve. Ili bolje rečeno, naš farizej se sam gurnuo u objektiv Božje kamere. Možemo reći da je Isusu zanimljivo i neobično da se netko može na taj način gurati tamo gdje nije pozvan. Prva mjesta dodjeljuje Bog, a ne čovjek sam sebi. Koliko nas ima koji se volimo gurati u prve redove ovog svijeta! Volimo puno toga izgovoriti kako bismo ispali bolje nego što jesmo. Zapravo želimo ostaviti dojam drugima, ali i Bogu. Želimo ispasti, a onda padnemo vrlo nisko.
Čuli smo molitvu ovog farizeja. Zanimljiva je ta molitva. Prije svega farizej je dobro započeo svoju molitvu: Bože, hvala ti! Ispravna kršćanska molitva uvijek treba započeti sa zahvaljivanjem. Danas smijemo zahvaliti Bogu na situaciji u kojoj se nalazimo, jer nam to pomaže cijeniti neke stvari što smo do sada uzeli zdravo za gotovo. Nadalje, farizej nabraja ono dobro što čini: „Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.“ Farizej je na neki način u stalnom korizmenom vremenu. Naime, Isus nam je na početku Korizme dao tri lijeka: molitvu, post, djela ljubavi. Farizej moli, posti, daje desetinu. Sve što nabraja je točno. Ne laže. Savršeno. Ali on postaje primjer kako ne treba provoditi ne samo korizmeno vrijeme, već svoj duhovni život. Po čemu? Jer se uspoređuje s drugima i gazi po njima. Nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili — kao ovaj carinik. Isus ne prihvaća takav stav usporedbe, mržnje i udaljavanja drugih. Pozvani smo biti jako oprezni, jer je ova prispodoba za sve nas, posebno u ovo vrijeme kada unatoč raznim uputama ima koji su samouvjereni i nastavljaju u ime prerevne vjere banalizirati zdravstvene mjere i time ugrožavati ne samo jednog, nego više ljudi. Ako želimo svi biti na kraju pobjednici, onda se trebamo osloboditi onog farizejskog u nama. A to su oni stavovi ili rečenice kojima mislimo da stručnjaci pretjeruju, da ne vjeruju u Boga, da su mnogi vjernici pod utjecajem sotone. Kako možeš biti tako siguran u sebe?
Tim svojim stavovima jednostavno sebe uvjerimo da ne možemo voljeti neke ljude, da su otpadnici, da su ni više ni manje, nego kao ovaj carinik. I s obzirom da ih mi ne možemo razumjeti i voljeti – jer njihov život nije po našem revnom sudu onako kako treba biti, ponavljam po našem revnom sudu – onda ni Bog ih ne smije razumjeti i voljeti. No, Bogu hvala, čovjek nije Bog. Stoga će na nebu biti zaista velikih iznenađenja. No, nadam se pozitivnih. Ako ljubimo Boga, onda bismo se najprije trebali baviti svojim životom, svojim lutanjima i slabostima, a ne tuđim.
A sada Božja kamera se okrene, zapravo Isus zumira tamo gdje i na način na koji nije naš farizej očekivao, i svojim svjetlom obasjava grešnog, naizgled odbačenog, ali skrušenog carinika. Da, naš carinik se osjeća grešnim do dna duše. A Isus kaže da je on bio opravdan. Jer iskreno priznaje da je jadno i grešno stvorenje: Bože, milostiv budi meni grešniku! I tim riječima je postao Božji miljenik. I danas smo svi pozvani da postanemo svjesni svoje grešnosti, i da smo svojim grijesima ugrozili sebe i ovu zemlju koju nam je Bog dao. A sada, rješenje se nalazi u skrušenosti i molitvi za oproštenje. Drugo, da se u našem životu nikada ne uspoređujemo ni s kim. Jer je svatko od nas jedinstven. Treće, nikog ne mrziti. Bio li on nama simpatičan ili ne. I na kraju ne smatrati sebe pravednim pred Bogom. Amen!
Vlč. Odilon Singbo
Sveučilišni kapelan HKS-a
