Postoje sveci koji nas na neki način obilježe ne toliko zbog njihove popularnosti, već zbog nekih osobnih ili povijesnih okolnosti koje su vezane uz njihov ili naš život. Vjerujem da je za Hrvatsku jedan od takvih svetaca upravo sveti Josip kojeg Crkva danas slavi, kao zaručnika Marijina. Dobro nam je poznato da je odlukom Hrvatskog sabora iz 1687. godine, proglašen zaštitnikom hrvatskog naroda. Mnoge su župe njemu posvećene diljem Lijepe naše, a odlukom Hrvatske biskupske konferencije 15. travnja 1987., crkva svetog Josipa u Karlovcu-Dubovcu postala je nacionalno svetište svetog Josipa Crkve u Hrvata.
Dok ga danas slavimo, valja primijetiti da prema evanđelistima sveti Josip nije ništa govorio. Samo je činio. Više je sanjao, nego išta govorio. Zapravo je uvijek je bio aktivan, ali ne riječima, već svojim djelima. Možemo se kao prvi zaključak za naš osobni život pitati jesmo li možda u društvu koje je više sklono blebetati, a manje djelovati? Ili jesmo li sami postali više ljudi koji vole pričati, a ne djeluju previše, ili poput Josipa nastojimo manje govoriti, a više pričati? Možda nam je ovo vrijeme pandemije koronavirusa upravo prilika da zaista manje širimo beznađe, paniku svojim riječima, a više djelujemo u duhu solidarnosti prema zdravstvenim djelatnicima, oboljelima moleći zagovor svetog Josipa.
Nadalje, Josipov život je uvijek bio život raznih dilema i donošenja konkretnih odluka. Naime, Mariji, koja ne pozna muža objavljeno je da će roditi sina, da će biti majka onog kojega su svi iščekivali. Josip, zaručnik Marijin nalazi se pred dilemom. Treba li predati Mariju sramoti kamenovanja kako je propisano u zakonu ili pak nju štititi unatoč mogućoj kazni njemu samome. Svatko od njih prolazi kroz izazovnu situaciju koja zahtjeva vjeru i čvrsto pouzdanje da će sve dobro završiti. Pred životnim dilemama, pozvani smo dakle poput Josipa se s Bogom savjetovati u tišini molitve. A kada u svojem srcu upoznajemo Božju volju, odlučno krenuti u djelovanje. Ovo je vrijeme upravo vrijeme raznih dilema i donošenja odluka kako za sebe tako i za cijelo društvo koje je paralizirala pandemija. Što nam preostaje, nego staviti se u Josipovu školu molitve i osluškivanja Božjih uputa.
Evanđelist Luka nam kaže kako anđeo Božji smiruje Josipa u trenutku temeljne odluke: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus.“ Potrebno je dakle poput Josipa čuti glas anđela. A svi smo okruženi Božjim anđelima koji nam se objavljuju u raznim oblicima i u raznim prigodama. Takvi anđeli mogu nam biti naši ukućani, kolege i kolegice na poslu, neki uobičajeni prolaznici, ljudi s kojima smo na putu itd. Uvijek smo okruženi anđelima. No, pitanje je koliko smo otvoreni primijetiti ih ili poput svetog Josipa slušati njihov poziv na smirenje „Ne boj“ i njihove upute za daljnji hod kroz ovo čudno vrijeme.
Josip je, dakle, slika pouzdanja u Boga usred nevolje, uzor aktivnog i promišljenog djelovanja, znak sabranosti pred Bogom i predanja Bogu, primjer prepoznavanja anđela Božjeg i djelovanja prema njegovim smjernicama. Stoga, dok danas slavimo tako velikog sveca, pokušajmo manje pričati, a više djelovati, odnosno više se otvarati Božjim nadahnućima. Upravo nam je sada najpotrebnije zagovor svetog Josipa dok je cijeli svijet suočen s koronavirusom.
Sveti Josipe, moli za nas i zagovaraj nas!
vlč. Odilon Singbo, sveučilišni kapelan
Fotografija s naslovnice: Karmelblumen
