Cjelovit govor Rimskog biskupa Franje sudionicima međunarodne konferencije “Nuove frontiere per i leader delle università. Il futuro della salute e l’ecosistema dell’università” koja je počela u Rimu 4. studenog:

Mnogopoštovani Rektori i cijenjeni Profesori,

dobrodošli na ovaj susret povodom konferencije Međunarodne federacije katoličkih sveučilišta (Federazione Internazionale delle Università Cattoliche – FIUC) na temu “Nuove frontiere per i leader delle università. Il futuro della salute e l’ecosistema dell’università”. Srdačno pozdravljam predsjednicu profesoricu Isabel Capeloa Gil, [na španjolskom] – i zahvaljujem joj na ljubaznosti što je govorila na kastiljskom – i sve prisutne, a Federaciji (FIUC) zahvaljujem za trud oko studija i istraživanja.

Danas se sveučilišni sustav suočava s neviđenim izazovima koji proizlaze iz razvoja znanosti, evolucije novih tehnologija i potreba društva koje potiču akademske institucije da daju adekvatne i ažurne odgovore. Snažan pritisak koji se osjeća u različitim područjima društveno-ekonomskog, političkog i kulturnog života, dovodi u pitanje samo zvanje sveučilišta, osobito zadatak profesora da podučavaju i rade istraživanja i da pripreme mlade generacije da postanu ne samo kvalificirani profesionalci u raznim disciplinama, nego i protagonisti zajedničkog dobra, kreativni i odgovorni lideri društvenog i građanskog života s ispravnom vizijom čovjeka i svijeta. U tom smislu, sveučilišta se danas moraju propitati ​​o doprinosu koji mogu i moraju dati za čovjekovo integralno zdravlje i za solidarnu ekologiju.

Ako ovi izazovi utječu na cjelokupni sveučilišni sustav, katolička bi sveučilišta trebala još više osjetiti ove potrebe. Vašom univerzalnom otvorenošću (upravo od “universitas”) katoličko sveučilište možete učiniti mjestom za rješavanje građanskog i kulturnog napretka ljudi i čovječanstva, obilježenog solidarnošću, koju prate postojanost i profesionalizam, uzimajući u obzir što je kontingentno, a da se pri tom ne izgubi iz vida ono što ima općenitiju vrijednost. Stari i novi problemi moraju se proučavati u njihovoj specifičnosti i neposrednosti, ali uvijek unutar osobne i globalne perspektive. Interdisciplinarnost, međunarodna suradnja i dijeljenje resursa važni su elementi kako bi se univerzalnost mogla pretvoriti u solidarnost i plodonosne projekte u korist čovjeka, svih ljudi, i konteksta u kojem oni odrastaju i žive.

Razvoj tehnoznanosti, kao što se već može vidjeti, sve više utječe na fizičko i psihičko zdravlje ljudi. No, budući da utječe i na metode i procese akademskog studija, danas se više nego u prošlosti mora imati na umu da svako poučavanje podrazumijeva i propitivanje sebe o onima “zašto”, odnosno zahtijeva promišljanje o temeljima i ciljevima svake discipline. Edukacija svedena na puku tehničku instrukciju ili puku informaciju postaje otuđenje edukacije – uvjerenje kako možemo prenositi znanje apstrahirajući od njegove etičke dimenzije, bilo bi poput odustajanja od edukacije.

Neophodno je nadići nasljeđe prosvjetiteljstva. Edukacija općenito, a osobito na sveučilištima, nije samo punjenje glave pojmovima. Potrebna su tri jezika. Potrebno je da se u igru ​​uključe različiti jezici: jezik uma, jezik srca i jezik ruku, tako da čovjek misli u skladu s onim što osjeća i čini, da osjeća u skladu s onim što misli i radi, da čini u skladu s onim što osjeća i misli. Opći sklad, ne odijeljen od totaliteta. Stoga je potrebno djelovati prije svega polazeći od ideje o edukaciji koja je zamišljena kao teleološki proces, odnosno koja gleda prema kraju, nužno orijentirana prema kraju i, prema tome, prema preciznoj viziji čovjeka. No, potrebno je, također, imati dodatnu perspektivu kako bi se suočili s temom onih “zašto” – a to je etička sfera – na području edukacije. To je njen tipično epistemološki karakter koji se tiče svih područja znanja, ne samo humanističkih, nego i prirodnih, znanstvenih i tehnoloških. Povezanost znanja i svrhovitosti upućuje na temu intencionalnosti i ulogu subjekta u svakom kognitivnom procesu. I tako dolazimo do nove episteme. Izazov je praviti novu epistemu. Tradicionalna epistemologija naglašavala je tu ulogu uzimajući u obzir neosobni karakter svakog znanja kao uvjet objektivnosti, bitnog preduvjeta univerzalnosti i komunikativnosti spoznaje. Danas, pak, brojni autori ističu kako ne postoje potpuno neosobna iskustva: način razmišljanja, normativna uvjerenja, kategorije, kreativnost, egzistencijalna iskustva subjekta predstavljaju “prešutnu dimenziju” znanja, koja je uvijek prisutna, i neophodni su faktori za prihvaćanje znanstvenog napretka. Ne možemo misliti na novu epistemu laboratorija, to ne ide, ali epistemu života da.

Na ovom horizontu sveučilište ima savijest, ali i intelektualnu i moralnu snagu čija odgovornost nadilazi osobu koju treba educirati i proteže se na potrebe cijelog čovječanstva. A FIUC je pozvan preuzeti moralni imperativ i raditi kako bi se ostvarila ujedinjenija međunarodna akademska zajednica, s jedne strane učvršćujući se s većim uvjerenjem za svoje korijene za kršćanski kontekst iz kojeg sveučilišta potječu, a s druge strane konsolidirajući mrežu između starih i novijih sveučilišta, kako bi se razvio sveučilišni duh usmjeren na povećavanje kvalitete kulturnog života osoba i naroda. Ekosustav sveučilišta gradi se ako svako sveučilište njeguje posebnu osjetljivost, onu koju dobiva pozornošću na čovjeka, na cijelo čovječanstvo, na kontekst u kojem živi i odrasta i na sve ono što doprinosi njegovom promoviranju.

Formacija lidera postiže svoje ciljeve onda kad uspije uložiti akademsko vrijeme u razvoj, ne samo uma, već i “srca”, savijesti i praktičnih vještina studenta. Znanstvena i teorijska znanja moraju se pomiješati s osjetljivošću znanstvenika i istraživača tako da plodovi studija ne budu stečeni u autoreferencijalnom smislu, samo kako bi se potvrdila nečija profesionalna pozicija, nego da se projiciraju u relacijskom i društvenom smislu. U konačnici, kao što svaki znanstvenik i svaki čovjek kulture ima obvezu više služiti, jer više zna, tako i sveučilišna zajednica – pogotovo ako je kršćanskog nadahnuća – i ekosustav akademskih institucija moraju zajedno odgovarati na istu obvezu.

U tom pogledu, hod kojim Crkva, a s njom i katolički intelektualci moraju krenuti, ukratko je naznačio zaštitnik FIUC-a, novo-kanonizirani kardinal Newman: “Crkva se ne boji znanja, no ona pročišćava sve, ona ne guši nijedan element naše prirode, nego sve razvija” [The Idea of a University, Westminster, p. 234.]. Hvala.

Prijevod: Branko Jurić

Fratellanza umana (04.11.2019.)