SRIJEDA VELIKOG TJEDNA
Iz Evanđelja po Mateju (Mt 26,14-25)
U ono vrijeme: Jedan od dvanaestorice, zvani Juda Iškariotski, pođe glavarima svećeničkim i reče: »Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.« A oni mu odmjeriše trideset srebrnika. Otada je tražio priliku da ga preda.
Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima.’« I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu.
Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali, reče: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.« Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: »Da nisam ja, Gospodine?« On odgovori: »Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije. A Juda, izdajnik, prihvati i reče: »Da nisam ja, učitelju?« Reče mu: »Ti kaza.«
—
U trenutku kada je Juda u tmini svijeta sklapao dogovore i ugovore kako će izdati Učitelja, Isus može još uvijek računati na jednog prijatelja u Jeruzalemu kod koga će slaviti pashu:
„Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima.“
Tko je, dakle, taj nepoznat kod koga se Isus poziva na slavlje pashe, njegove posljednje pashe? Je li on neki prijatelj? Učenik? Netko tko se ne boji riskirati zbog Isusa?
A što ako je taj nepoznat ipak ti, ja, svatko od nas kod koga se Isus poziva kao što je učinio sa Zakejem?
„Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ On kuca, jer nije provalnik. Ne prisiljava. Izvana ne može ući, jer je kvaka unutra. Samo ti možeš otvoriti da uđe u tvoju kuću- nitko umjesto tebe ne može. To je trenutak kada se definitivno opredjelimo za ili protiv Boga. A njegov ulazak u naš dom uvijek je razlog za slavlje. Najprije za slavlje naše pashe – jer je to trenutak našeg izlaska iz djela tame, zatim za slavlje njegove pashe – jer je to prilika da nas pridružuje njegovoj vječnoj slavi i pobjedi nad grijehom i smrću. Stoga, zašto ne bi primio ovu riječ kao da je baš nama osobno upućena: „Brate, Sestro, kod tebe želim slaviti pashu, možeš li, molim te primiti me?“ U tvom srcu, u tvome životu želim slaviti pashu. Hoćeš li me primiti?
Hoćeš li piti kalež koji ću ja piti? Zajedno sa mnom pretvoriti život u žrtvu ljubavi, kroz sve tvoje aktivnosti, i one koje imaš u planu u ovim svetim danima?
Hoćeš li biti uza me na maslinskoj gori, u mojoj muci, tjeskobi? U tvojoj molitvi i sabranosti tvog srca želim te sresti. Želim slaviti pashu!
Hoćeš li se dati ponovno krstiti u vodama krštenja kako bi umro i uskrsnuo sa mnom: umro tvojoj sebičnosti, uskrsnuo na novi život pun pouzdanja u Oca? Želim kod tebe slaviti pashu!
Hoćeš me pratiti u mom procesu, kad budem udaran, izrugivan, hoćeš me slijediti prihvaćajući dobrovoljno i s ljubavlju ponižavanja, velika i mala, bez obzira od koga dolazila? Želim kod tebe slaviti pashu!
Hoćeš me primiti kod sebe u odricanju sebe, vlastite volje, tvojih planova, kako bih te ja vodio i tamo gdje ne znaš što te čeka? Želim kod tebe slaviti pashu! Ne boj se!
Slika: William Holman Hunt – The Light of the World
