Jer Božić prebiva u srcu svih dobrih riječi

 

Kad su ljudi, tko zna kada, odlučili graditi kulu do neba, živjeti izvan svojih dana i srca, ili – ako je to uopće moguće – iznad njih, Bog im je pobrkao jezike.

Učinio je to da bi ih potaknuo da krenu jedni drugima – a po tome i njemu – ususret.

No dogodilo se da su ljudi krenuli jedni protiv drugih i da se nisu razumjeli i ne samo kada su govorili različitim jezicima, nego i kada su govorili istim jezikom.

Jer nisu progovarali iz srca.

Jer se nisu obraćali srcima.

 

I Bog je odlučio poučiti ih govoru srca.

Znao je da postoji samo jedan način da to postigne. Ili da to, barem, pokuša.

Odlučio je roditi se među njima – među nama – kao dijete.

Kao dijete ljudi poput nas:

i ljudi koji idu jedni drugima ususret,

i ljudi koji stoje jedni drugima nasuprot.

 

Otada je Božić temeljni govor ljubavi.

Kojim god jezikom govorili, ako im je Božić u srcu, ako im je u mislima i postupcima, ljudi će se posve jednostavno, i bez riječi razumjeti.

Ako im je Božić u srcu, žarit će vedrinu i mir.

I neće se plašiti ići ususret.

I njihove misli i njihov hod nikada neće biti protiv ikoga.

 

Jer Božić prebiva u srcu riječi brižnost i smjernost.

I riječi kao što su obasjati, bdjeti, obdariti, prigrliti.

U srcu svih dobrih riječi.

I ne oklijeva sjediniti se s njima, kao sa zemljom, da bi se Božić umnožio.

I donio rod. I ne samo stostruk. I ne samo za neke. I ne samo za ponekad.

 

Božić govori tišinom prostranijom od zemlje.

Tišinom koja uvodi u raspjevanu nepreglednost dodira zemlje i neba.

I ta tišina poznaje sve strune ljudske duše.

I budi ih lahorom svoje bliskosti.

Jer, kao da ništa nije jednostavnije od toga, proniče ljudskost.

I obnavlja je, uvijek iznova.

U susretu koji nije moguće doreći.

 

Stjepan Lice