Svečanim procesijama mnogi vjernici danas iskazuju štovanje i poklonstvo Isusu prisutnom u sakramentu Euharistije! Danas slavimo Tijelovo! Kad bolje promatramo kršćanski život, puno toga bi ostalo prazno i besmisleno, da se Isus samo utjelovio, činio čuda, a da nemamo kako aktualizirati njegov život u našoj svakodnevici. Sam je ostavio Euharistiju kao trajni spomen, trajnu aktualnost njegove prisutnosti. Sveta euharistija je zapravo neusporediv dar, jer sam Bog silazi u nas, u naš život, u naše tijelo, u našu dušu. Na taj način već na zemlji imamo opipljivo zajedništvo sa Stvoriteljem, i da nam na zemaljskom putu ne nedostaje snaga.
Sakrament euharistije je zapravo ono lijepo koje silazi u prljavo – time mislim najprije na sebe kao biće ponekad puno prljavštine zbog grijeha i slabosti. Dakle ono lijepo silazi u prljavo da ga učini čistim i lijepim. Stoga je krivo gledati na euharistiju isključivo kao sakrament čistih, bezgrešnih. A tko je zapravo bez grijeha? On je ljekovit sakrament koji nam daje snagu na putu života i zalog buduće slave.
Leon Bloy, veliki francuski pisac jednom je napisao ove retke: „Bacih pogled na svoju unutarnju kuću, jadan pogled…, i primijetih da je puna prašina i prljavština. Svugdje je bilo nešto poput smrada truleži… Nisam se usudio pogledati u najtamnije dijelove, a u onim manje tamnima, primijetih užasne starije i novije mrlje koje su me podsjetile da sam masakrirao veliki broj nevinih, s užasnom okrutnošću. Naši su zidovi bili prepuni štetočine koje su tekle poput hladnih kapi. Podsjetile su me na suze tolikih jadnih ljudi koji su me uzaludno preklinjali jučer i prekjučer i kojima nisam pomogao. Zaista, treba biti Bog, da bi bez strah ušao u takvu kuću.“ U duhu ovih riječi i kada je u pitanju Euharistija, nismo dovoljno lijepi, nismo dovoljno čisti, dovoljno dostojni, ali nam se Bog svejedno daruje, sjedinjuje s nama čitavim svojim bićem. Međutim, vjernik koji misli da mu nije baš potreban taj sakrament da bi živio svoj zemaljski život, očito ne razumije dubinu te Božje geste prema čovjeku. Ne shvaća da je potrebno dopustiti Uskrslom Gospodinu da uđe u sve ponore naše duše da ih pomete svojom ljubavlju. Što se mene tiče, gledajući koliko prašina ima ponekad na mojoj duši, koliko tama često puta grijeh baca na nju, užasne mrlje – starije kao i novije – koje se stvaraju na njoj, i primijetivši ponekad nedostatak ljubavi u njoj, biram ovo: držati se ruke naše nebeske majke Marije i pričestiti se što češće tijelom njezinog Sina čija milost može sve obnoviti u meni.
A vi dragi moji, činite što vam je volja. Ali vas svakako molim, ako vjerujete imalo u Boga – a vjerujem da vjerujete – dozvolite mu da vas vodi, pa čak kada imate osjećaj da nema izlaza. Jer vaše srce, koliko god bilo razočarano i puno gorčina, može iskusiti temeljno ispunjenje tek u sakramentu euharistije. A ako zbog nekih životnih okolnosti ne možete pristupiti stolu Gospodnjem, vaše sudjelovanje na svetoj misi neka bude u punom raspoloženju, i duhovnom pričešću ćete dobiti milost Božje blizine. Dovoljno je prisjetiti se raznih euharistijskih čuda pa i onog nama bližeg u Ludbregu i čovjek može pronaći nadu, snagu i uvjerenje da ga Bog nije napustio. Stvoritelj neba i zemlje, neprestano nam se daruje u kruhu i vinu. No, našoj previše razumskoj logici je to prejednostavno da bi bilo istinito. A on nam danas posebno poručuje: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Pratila te snaga euharistijskog kruha!
