Dok u našim srcima još uvijek vlada radost božićna radost, dok se po našim crkvama i domovima čuju božićne pjesme, liturgija želi da na trenutak gledamo na život s više realnosti: život je satkan od trenutaka radosti i žalosti. Iako proslava mučeništva svetog Stjepana nije žalosni čin, samo mučeništvo po sebi nije bajka. On traži hrabrost svjedočenja. Danas nas liturgija vraća na doživljaj božićnih blagdana kao prilika da cjelovitije gledamo na otajstvo života, o čemu nam uostalom govori uskrsna posljednica: „Sa životom smrt se sasta, i čudesna nasta borba.“

Stjepan svojim dosljednim stavom i predanošću pokazuje da biti Kristov učenik ne znači ništa drugo, nego u svemu nastojati biti Njemu sličan, pa i u trenucima progonstva. Kao jedan od sedam izabranih đakona od zbora apostola, možemo reći da je Stjepan bio prorok jaki na naviještanju i na svjedočenju vjere. Pokazuje da je naviještaj usko povezan sa svjedočenjem, odnosno ukoliko naša riječ postaje djelom (tijelom) nismo Krista dostojni. Njegova hrabrost u ispovijedanju i življenju vjere u najtežem trenutku svog života, pokazuje da zna kome pripada i što mu je činiti pred neprijateljskim navalama: opraštati, uvijek i svemu unatoč. Zapravo dok u božićnom Djetetu prepoznamo Boga ljubavi, možemo reći da u svetom Stjepanu prepoznamo Boga milosrđa, Boga koji neprestano oprašta i poziva da opraštamo.

Slaviti svetog Stjepana u ovom božićnom vremenu zapravo znači naučiti biti blizu pa i neprijateljima, opraštati im „jer ne znaju što što čine!“

Odilon-Gbènoukpo Singbo, sveučilišni kapelan

Foto: www.arte.it