Veliki petak odiše tišinom i tugom. Toga dana Crkva ne slavi euharistiju, sve je usmjereno prema sinoćnjem Isusovom predanju u ruke krvniku i prema njegovoj muci i smrti. U deveti čas Crkva se okuplja na Službu muke Gospodnje. U tišini, činom prostracije pred ogoljenim oltarom, svećenik iskazuje svoje svećeničko – kristoliko predanje. Bez pozdrava moli s narodom: Smrt je baština grijeha Adamova, koja prelazi na sve naraštaje. Nju si uništio mukom Isusa Krista, svoga Sina, našega Gospodina. Po zakonu naravi mi smo slika Adamova: daj, molimo, da po milosti posvetnoj budemo slika Kristova. I liturgijska čitanja, četvrte pjesme o Sluzi Gospodnjem proroka Izaije (Iz 52,13-53,12), koje navješćuje radost unatoč smrtnoj agoniji: Gle, uspjet će Sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! – i čitanje poslanice Hebrejima (Heb 4,14-16;5,7-9) o Velikom Svećeniku koji prodrije kroz nebesa, uvertira su u događaj muke. Muka po Ivanu naviješta se bez svečanosti navještaja evanđelja, da se naglasi praznina i bol zbog smrti Kristove i jednostavnost obreda kojim se želi pojačati i duhovni post.

U Sveopćoj molitvi, Crkva se okuplja moliti pred Raspetim Gospodinom, vjerna njegovoj riječi, za sve svoje potrebe. Krist Raspeti postaje naš zagovornik kod Oca, po njemu Bog uslišuje naše molitve! Pred Raspetim sve je čovjekovo raspeto, otkriveno, sve je otkupljeno. Raspeti Krist otkriva novu nadu i snagu čovječanstva. Svu nepravdu svijeta, sve boli čovjeka, sve slabosti… On je uzeo na sebe i pribio na križ, da naš križ bude lakši. U tome duhu očituje se i klanjanje križu i sveta pričest u završetku obreda velikoga Petka.

Vlč. Kristijan Kuhar