Govor zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše
Hrvatsko katoličko sveučilište
Zagreb, 19. veljače 2024.

Poštovani nastavnici, djelatnici i Rektore Hrvatskog katoličkog sveučilišta!

Svrha postojanja ove ustanove jest osvijetliti različite grane suvremene znanosti svjetlom razuma prosvijetljenog vjerom, poštujući metode koje su vlastite svakoj od njih, kako bismo znanje mogli primati, prenositi i primjenjivati. „Lux vera, Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka je Krist Gospodin (Iv 1,9). U njemu se nalazi sve bogatstvo mudrosti i spoznaje (usp. Kol 3, 3). Pozvani ste ponizno i marljivo uranjati u to bogatstvo, doprinoseći kvaliteti studija kreativnošću, marljivošću i vjerničkim svjedočenjem, te na taj način pristupati radnim zadacima i znanstveno-istraživačkom radu.

Svima nam je dobro poznato koliki je doprinos Katoličke Crkve kulturi i znanosti bio kroz povijest. Ni danas nam ne manjka kulturnih djelatnika, umjetnika i znanstvenika koji svjedoče svoju vjeru, bilo da su ponikli iz katoličkih odgojno-obrazovnih ustanova, bilo da ih je njihov stvaralački rad otvorio vjeri. To nas raduje jer svjetlo Kristove istine nije ograničeno samo na Crkvu i njezine institucije, nego se Crkvi otkriva s neočekivanih strana i usmjerava prema njoj kao prema stupu i uporištu istine (usp. 1 Tim 3, 15).

Ono što bi nas trebalo žalostiti je činjenica da katolički nastavnici i znanstvenici ponekad zaboravljaju na svoju početnu prednost i povlače se pod pritiskom različitih osporavatelja, koji prigovaraju da vjera šteti razumu i znanstvenoj metodi.

Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu trebali biste svjedočiti o unutarnjoj povezanosti vjere i razuma. Autentična spoznaja o stvorenome svijetu, bez obzira s kojeg područja znanosti dolazila, povezana je, jer je Istina jedna, prethodi nam i iz nje sve izvire. Vaš je zadatak otkrivati je, a ne dovoditi u pitanje. Takav pristup otkrivanju, a ne propitivanju Istine, postavlja pred vas zahtjev povratka vrlinama, kako stožernima, koje su srce prirodnog morala i ugrađene su neizbrisivo u našoj prirodi, tako i teološkim krepostima.

Cijenim mislioce koji, unatoč sveprisutnom nijekanju grijeha i prirodnog morala, ne ustežu se reći da je naša priroda grijehom oslabljena i izopačena, ali nije izbrisana. Stoga, trud oko prirodnih vrlina, koje čine temelje svakog dobrog društva i civilizacije, predstavlja polazište svih naših napora, po onoj „gratia supponit naturam“ (milost pretpostavlja narav). Stoga s vama, kao s akademskom zajednicom koja se diči geslom Lux vera, želim podijelit neke misli za koje bi htio da ih shvatite i kao zadatak.

I. Povratak vrlinama
Sveti Leon Veliki, papa, piše: „Čovječe, preni se i upoznaj dostojanstvo svoje naravi. Sjeti se da si stvoren na sliku Božju. (…) Tjelesnim osjetilom zapažaj ovu tvarnu svjetlost, a sa svim zanosom duše prigrli ono istinsko svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. (…) Ako smo hram Božji i ako Duh Božji stanuje u nama, onda je ono što svaki vjernik ima u svojoj duši veće od onoga čemu se divimo na svodu nebeskom.“[1]

„Iako nismo slabiji u moralu od svojih predaka, slabiji smo u spoznaji morala. Jači smo u poznavanju prirode, ali slabiji u spoznaji dobra. Znamo više o onome što je manje od nas samih, ali manje o onome što je više od nas samih.“[2] To je tako jer ne poznajemo i ne cijenimo vlastitu prirodu i vlastitu besmrtnu dušu.

Moderni učitelji ne uče postavljati pitanja o principima, vrlinama i manama, niti donositi vrijednosne sudove, već tek izražavati osjećaje i kritizirati. O tome da vrijednosti više nisu objektivne datosti, da se niječe ljudska priroda, već se za mjerilo svega nameće naš doživljaj i percepcija stvarnosti, a društvenim se konsenzusom i kompromisom određuje što je ispravno, a što krivo; o diktaturi relativizma i subjektivizma, crkveno je učiteljstvo progovaralo i neumorno progovara. Ivan Pavao II. jasno kaže: „Čim se izgubila ideja univerzalne istine o dobru, spoznatljive ljudskom razumu, neizbježno se promijenio i pojam savjesti (…) Dovedeno do krajnjih konzekvencija, individualizam se pretače u negaciju same ljudske naravi.“[3]

Podvojenost koja prati naše društvo je to opasnija jer grijehe predstavlja vrlinama. Onda se malo pomalo dođe do točke kad se vlastita nedosljednost i grešno stanje predstavlja kao opravdan i poželjan obrazac ponašanja. Ovdje možemo zapaziti dvije činjenice: prvo da nam nedostaju vrline i drugo da nam nedostaje znanje o vrlinama. Ovo drugo je posve novo. Kršćani su, kao i drugi grešnici, uvijek bili podložni grijesima i manama, ali čini se da danas više ne znamo što je grijeh a što vrlina. Rješenje prvog problema je pokajanje i Božanska milost – nešto u čemu znanost ne može puno pomoći. No rješenje drugog problema je znanje, a tu može znanost puno pomoći.[4]

Međutim, da bismo živjeli po moralnim načelima Katoličke Crkve, prvo ih moramo spoznati. Da bismo bili ljudi vrline, a ne poroka, moramo znati što znači vrlina ili krepost, a što porok ili grijeh.

„Veliki učitelji morala nikada ne dolaze s novim moralom, to čine samo šarlatani neuravnoteženi ljudi. (…) ‘Ljude je potrebnije češće podsjetiti na nešto nego poučiti.’ Pravi zadatak svakog učitelja morala jest da nas povremeno vrati starim jednostavnim načelima koja svi zdušno nastojimo zaboraviti, kao kada vraćamo (…) dijete na lekciju koju želi izbjeći.“[5]

C.S. Lewis u nekoliko riječi oslikava naše današnje stanje: „Postoji nešto što magiju i primijenjenu znanost ujedinjuje odvajajući ih istodobno od ‘mudrosti’ ranijih razdoblja. Za mudrace starine stožerni je problem bio kako dušu uskladiti sa stvarnošću, a rješenje su bili znanje, samodisciplina i vrlina. Za magiju i primijenjenu znanost podjednako problem je kako stvarnost podložiti ljudskim željama: rješenje je tehnika i obje su, koristeći tu tehniku, spremne činiti stvari dotad smatrane odvratnima i bezbožnima.“[6]

Svjesni smo da se ne možemo vratiti tehnološkom neznanju, niti bismo to htjeli. No, možemo se vratiti spoznaji morala – a to bismo barem trebali htjeti – znanju koje nas čini ljudima koji će se s odgovornošću koristiti novim tehnološkim dostignućima. Znanost bez istine je tama, a istina bez kreposti je iluzija. Bez putokaza vrlina i mana, koliko je vjerojatno da ćemo pronaći put do kuće, pogotovo ako smo izgubljeni? Prosudite sami.[7]
C.S. Lewis koristi sliku flote jedrenjaka kako bi pokazao da se moral bavi s tri važna područja, a ne s jednim, kako se danas pogrešno misli.

1. Prvo se odnosi na interakciju između brodova. Brodovi moraju znati kako izbjeći sudare. Ovo je područje društvenog morala, gdje učimo kako živjeti u skladu s drugima, kako poštovati pravila i norme koje omogućuju suživot u društvu. Ovo je moralno gledište koje se uči i razvija kroz obrazovanje i iskustvo.

2. Drugo se odnosi na očuvanje integriteta broda. Svaki brod mora znati kako sačuvati svoj oblik, kako izbjeći potonuće. Ovo je pitanje osobnih vrlina i mana, unutarnje vrijednosti i karakteristike koje određuju naš moralni kompas. Za razliku od društvenog morala, ovo moralno gledište razvija se kroz obiteljski i vjerski odgoj te osobni razvoj. Moramo biti svjesni da se nikoga ne može zakonski prisiliti biti dobar, a bez dobrih i poštenih ljudi nema ni dobra društva. Stoga su moralna načela pojedinaca ključna, ne samo njihovi međuljudski odnosi.

3. Konačno, treće se odnosi na svrhu putovanja. Brodovi moraju znati kamo plove, znati zašto su uopće na moru. Ovo je pitanje krajnje svrhe ljudskog života, vjersko pitanje koje se tiče smisla i značenja čovjekova života. Nažalost, u današnjem svijetu, ovo pitanje često se ne postavlja, a još rjeđe se daje odgovor na njega.[8]

Središnje pitanje današnjeg kršćanskog života u modernom društvu je napast da se prave kompromisi, da se složi i uklopi, zbog čega se osjeća dobro. Takozvanu „vrednotu različitosti“ stavljamo iznad istine jer se čini udobnijom. Pojedinca stavljamo iznad općeg dobra, jer tada možemo činiti što želimo. Stavljamo „toleranciju“ iznad Istine i stožernih kreposti: razboritosti, umjerenosti, pravednosti i jakosti, te iznad teoloških kreposti: vjere, ljubavi i nade, a tada se sve čini mnogo mirnije i na vani izgleda da je sve posloženo i da se upravlja razlikama na štetu kreposna života. I što je najgore, ništa od ovoga nikoga ne mijenja, već se događa suprotno. To ljudima daje izgovor za odbacivanje njihove vjere. Kad su ljudi doista uvjereni u nešto, djeluju zato što vjeruju. A kad ne djeluju, zapravo ne vjeruju. Za sve nas, pitanje vjere je srž stvari. Prava vjera nas mijenja, oblikuje nas za novi i drugačiji život.

U onoj mjeri u kojoj čeznemo da se pridružimo glavnim tokovima našeg društvenog života, da postanemo poput svih, umjesto da budemo „drugačiji” po svetosti, time napuštamo ono što zapravo jesmo. To je ono što riječ „svet – hagios“ doslovno znači – biti „drugačiji“ od svijeta oko nas. Trebamo Crkvu ukorijenjenu u svetosti, Hrvatsko katoličko sveučilište ukorijenjeno u vjeri, nastavnike i studente koji vjeruju u Boga i teže biti „drugačiji” tj. sveti. A to ćemo imati tek kad se svatko od nas potpuno i velikodušno preda Bogu; kada svoje živote usredotočimo na Boga, kada i sami nastojimo postati sveti, kao što je Bog svet. I to je ono čemu treba biti usmjereno vaše vrijeme u ovoj ustanovi; katolička zajednica odgoja i studiranja koja nas uči vjerovati, biti sveti i prihvatiti ono što svetost uistinu zahtijeva.

II. Intelektualna poniznost
Koliko je poniznost važna za duhovni život i za autentičan razvoj osobnosti, uvjerit ćete se, vjerujem, svaki put kad ozbiljno poželite raditi na svome karakteru. Jednako tako, uvjerimo se i koliko je zahtjevna, koju je zapravo nemoguće steći bez temeljne otvorenosti prema Bogu i spremnosti da u svakom trenutku sami sebe stavimo u pitanje. Poniznost se vrlo lako može dovesti u vezu sa stožernom krepošću pravednosti. Pravednost je krepost koja se u prvom redu odnosi na nas same, a tek onda na izvanjski svijet. Ona je na djelu kada svijet slijedi čovjeka, kada čovjekovo tijelo slijedi dušu, kada unutarnji prohtjevi duše slijede volju, a volja slijedi razum. Kada je hijerarhija obrnuta, imamo nepravdu.[9] Samo ponizan čovjek može živjeti ispravu hijerarhiju i donositi red u svoje odnose te tako izgrađivati društvo i svijet.

No, što bi to bila intelektualna poniznost, i zašto je važna za ljudsku spoznaju, za pristup učenju i znanstvenom radu? Rekao bih da je danas važnija negoli ikad prije upravo stoga što nam je lako uzoholiti se, izvrnuti red spoznaje, misliti da svijet počinje s nama i da je sasvim u redu s malo tehničke pismenosti zaploviti virtualnim svijetom, doći do korisnih informacija, steći određeno znanje bez propitivanja krajnjih uzroka, položiti ispit, napisati naručeni članak i osjećati se nadmoćnim. Informacije i podaci o pojmovima i stvarima, do kojih u odnosu na prošlost, jako brzo možemo doći, korisne su, ali nas jednako tako mogu ostaviti intelektualnim bogaljima. Pozvani smo zaroniti dublje, postavljati pitanja o uzrocima, njegovati svijest da svijet s nama nije započeo i da u trenutku u kojemu jednim klikom miša možemo dobiti sve informacije o svemiru i ljudskoj vrsti, prethode generacije i generacije onih koji su, pogleda uprta u nebo, znali postavljati prava pitanja i srcem čuti odgovore.

Intelektualna poniznost znači da neću olako podcijeniti tuđu misao ili se koristiti njome kao svojom; znači da ću znati sa strahopoštovanjem stajati pred velikanima duha koji su stvarali našu kulturu; znači spremnost da djelima kojima se služim pristupam otvorena uma i srca, kao onaj koji kupi sjeme koje tek treba dozreti, a ne kao moderni fast food potrošač, nesposoban blagovati i stoga nikad sit, ali poželjan iz tržišne perspektive.

Kada su pitali jednog pisca zašto piše, odgovorio je: „Iz istog razloga zbog kojeg i žene rađaju djecu i, pretpostavljam, zbog sličnog razloga zbog kojeg je i Bog stvorio svemir: da ono što je u meni iznesem van“. Stoga, trebamo biti svjesni da bismo nešto iznijeli, prvo srce treba biti puno. A da bi bilo puno, potrebno je isprazniti ga od taštine i oholosti, uspostaviti pravedan poredak u svojoj nutrini.

III. Čuđenje kao početak spoznaje
„Strah je Gospodnji početak spoznaje ali ludi preziru mudrost i pouku“, riječi su koje Knjiga mudrih izreka pripisuje kralju Salomonu, koji sam navodi svrhu pisanja izreka. Kaže: „da se spozna mudrost i pouka, da se shvate razumne riječi; da se primi umna pouka, pravda i pravica i nepristranost; da se dade pamet neiskusnima, mladiću znanje i umijeće; kad mudar čuje, da umnoži znanje, a razuman steče mudrije misli; da razumije izreke i prispodobe, riječi mudraca i njihove zagonetke.“

Izreke su jezgroviti izričaji praktične mudrosti izrasle iz iskustva naših predaka. A da su točne u svojim tvrdnjama, potvrđuje i to što moderni ljudi preziru izreke. Ono u što vjerujemo i što cijenimo, je rasprava, „moralni ping-pong“, subjektivno pojašnjenje vrijednosti.

No, što s izrekom da je strah Gospodnji početak spoznaje? Kako je doživljavate vi kojima je na ovome Sveučilištu zadatak upravo spoznavati, ne samo usvajati informacije i distribuirati ih u znanstvenim radovima, već i produbljivati znanje i umijeća, pronicati stvarnost uvidima iz kojih izvire sve što jest?

Sveti Ivan Pavao II., Karol Wojtyła, u uvodu svoga velikog filozofskog djela pod nazivom Osoba i čin piše kako je njegovo filozofsko proučavanje, izraženo u tom djelu, nastalo iz potrebe da se pobijedi zamka da čovjek postane previše uobičajen samome sebi: „Ono nastaje“, piše, „iz čuđenja pred ljudskim bićem koje rađa, kako je poznato, prvi spoznajni impuls.“ Čuđenje, iz kojeg se rađa njegovo proučavanje, manifestira se „u nizu pitanja, nakon čega slijedi niz odgovora ili rješenja. (…) Na taj se način razvija ne samo proces čovjekova mišljenja, nego se zadovoljava i određena potreba ljudske egzistencije. Čovjek ne smije izgubiti mjesto koje je njemu vlastito u ovomu svijetu koji je on sam oblikovao.“[10]

U jednom svome obraćanju umjetnicima ponavlja istu misao kad kaže: „Pred svetošću života i ljudskog bića, pred čudima svemira, jedini prikladan stav je stav čuđenja.“

Kao što je poznato, prije njega su Platon i Aristotel podržali tezu da se ljubav prema mudrosti rađa upravo iz čuđenja, iz divljenja. Za razliku od njih, Wojtyła s čuđenjem zastaje ne toliko pred fenomenima svemira, već prije svega pred ljudskom osobom.

Drage su mi riječi hrvatskog znanstvenika Igora Rudana, koji na jednom mjestu piše: „U znanosti ponekad osjetimo da smo na pravom putu kada predosjetimo ljepotu i eleganciju rješenja. Zađemo li previše u nešto komplicirano, to obično znači da smo se izgubili. Zašto imamo te osjećaje? Tu ljepotu i eleganciju rješenja, koje katkad naslućujemo, mogao bih opisati kao da je netko puno inteligentniji, znatno ispred nas, mogao takvo što zamisliti, a mi sada ovdje upiremo snage i sve svoje ograničene kognitivne sposobnosti kako bismo, zajedničkim snagama, tek počeli sve to otkrivati i razumijevati.“

On time objašnjava i zašto vjeruje, ljepota stvorenoga mu je dokaz da je na pravome putu: „Ne vidim veliku ljepotu u tome da sva ova čuda kojima svjedočimo nemaju baš nikakva smisla.“

Čudit se može samo um koji poznaje svoje granice i svoju malenost, jer je to stav spontanog otvaranja duše koja naslućuje ljepotu i uzvišenost stvorenja, koja naslućuje odakle potječe i kamo je pozvana doći. U tome se smislu potvrđuje izreka da je strah Gospodnji početak mudrosti, jer je rezultat onog temeljnog čuđenja koje nas otvara spoznaji, jer priznaje Mudrost kojom smo nošeni, koja nas nadilazi, pred kojom samo u divljenju možemo postavljati prava pitanja i dobiti odgovore. To nikako ne možemo postići pukim mudrovanjem koje nadima. Zato je istina jednostavna, a prava rješenja odražavaju ljepotu i eleganciju. Izviru iz našeg temeljnog „DA“ Bogu.

Crkva treba vjerne laike i klerike. Potrebni su joj pošteni i vjerni liječnici, menadžeri, medicinske sestre, povjesničari, medijski djelatnici, nastavnici, socijalni radnici i drugi predani laici kako bi je savjetovali i pomogli u vođenju. Ona treba i pastire koji znaju voditi s razboritošću, poniznošću, pravednošću, hrabrošću i ljubavlju. Ali ono što joj treba više od svega je svetost. Obnova Crkve nije konačno pitanje struktura. To je pitanje vjere. Pozvani smo biti ljudi molitve, hrabrosti, revnosti i poštenja. Trebamo žene i muškarce za druge, usidrene u sakramentalnom životu Crkve.

Stoga, dragi nastavnici i djelatnici, budite neumorni u svjedočenju istine, u trudu oko vrlina, te poniznosti i divljenju pred otajstvom čovjeka. To sve neka vas otvori spoznaji koja nadilazi ljudsko znanje i koja može po vama oplemeniti ovaj svijet.

Hvala lijepo na pozornosti i strpljenju.

[1] Časoslov, svezak III, petak V. tjedan kroz godinu, Služba čitanja, str. 132.
[2] P. Kreeft, Back to Virtue, Ignatius Press, San Francisco, 1992, epub izdanje.
[3] Ivan Pavao II., Veritatis splendor 32
[4] Usp. P. Kreeft, Back to Virtue.
[5] C. S. Lewis, Kršćanstvo nije iluzija, 46.
[6] C. S. Lewis, Ukinuće čovjeka, str. 77.
[7] Usp. P. Kreeft, Back to Virtue.
[8] Usp. C.S. Lewis, Kršćanstvo nije iluzija, str. 78-82
[9] Usp. P. Kreeft, Back to Virtue.
[10] Karol Wojtyła, Osoba i čin, Verbum, Split, 2017., str. 49.