Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, izdao je knjigu docenta dr. sc. Ivice Miškulina “Imas puska, imas pistol?” o mirovnim operacijama Ujedinjenih naroda u zapadnoj Slavoniji.

Promocija knjige održat će se u srijedu 10. prosinca 2014. godine u 18 sati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u dvorani “Blaženi Alojzije kard. Stepinac”. 

__________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Autor  doc dr. sc. Ivica Miškulin o svom djelu:

Internacionalizacija sukoba u državama nastalim raspadom komunističke Jugoslavije događaj je bez presedana u novijoj europskoj povijesti. Jedna od najopsežnijih vanjskih intervencija neke od organizacija međunarodne zajednice u Hrvatskoj bila je ona Ujedinjenih naroda. Naime, mirovne snage Ujedinjenih naroda mogu se smatrati najprimjetnijim instrumentom mirotvorne intervencije treće strane u sukob u Hrvatskoj. Na područjima razmještaja boravilo je, u pojedinim razdobljima i ovisno o operaciji (UNPROFOR – United Nations Protection Force) i (UNCRO – United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia), više od petnaest tisuća ljudi sa svih kontinenata. Obje operacije ulaze u red tradicionalnih operacija za čuvanje mira (traditional peacekeeping), što znači da su im glavna obilježja bila politička nepristranost/vojna neutralnost, konzervativna ili minimalna uporaba sredstava prisile i oslonac na suradnju sukobljenih strana.

Dokument u kojem je naveden sadržaj mirovne operacije UNPROFOR (a koji je velikim dijelom bio i temelj za mirovnu operaciju UNCRO) hrvatskim i srpskim predstavnicima predstavljen je u Ženevi potkraj studenog 1991. Javno je objavljen u prvoj polovici prosinca 1991., kao poseban dodatak izvještaju Glavnog tajnika UN-a, a pod službenim nazivom Plan mirovne operacije Ujedinjenih naroda u Jugoslaviji. Plan, koji će ubrzo biti poznat pod nazivom Vanceov plan, po svom sadržaju bio je zapravo privremena mjera ili prijelazni aranžman, čija je osnovna zadaća bila stabilizacija stanja na područjima razmještaja mirovnih snaga UN-a, nazvanim zaštićenim područjima UN-a. Njime je, dakle, bio predviđen razmještaj mirovnih snaga UN-a različitog profila na područja zahvaćenim sukobom sa zadaćom njihove demilitarizacije i zaštite civilnog stanovništva čime bi se stvorili uvjeti za povratak svih prognanih i izbjeglih osoba.

Vanceov plan trebalo bi pojednostavljeno smatrati kupovinom vremena: UN, koji je zapravo nastupao u ime cijele međunarodne zajednice, privremeno je zaustavio sukob u Hrvatskoj kako bi ga se pokušalo trajno riješiti unutar pregovaračkog procesa na višim razinama. Dakle, zadaća mirovne operacije nije bila rješenje sukoba nego smirivanje situacije (učvršćenje primirja) u područjima zbog kojih se vodio. UN je u novu mirovnu operaciju ušao vođen stavom prema kojem će prisutnost mirovnih snaga odvratiti sukobljene strane od oružanih neprijateljstava i iskazati barem načelnu privrženost konceptu međusobne suradnje, iz čega bi mogla proisteći provedba Vanceova plana. U tom slučaju, i postizanje konačnog političkog rješenja bilo bi izglednije. Umjesto toga, s pozicije retrospektive naravno, može se zaključiti kako obje strane nikad nisu istinski prihvatile Vanceov plan. Iako su službeno usvojile temeljnu dogmu plana, prema kojoj on neće prejudicirati ishod pregovora o konačnom političkom rješenju, obje su u stvarnosti postupale upravo s namjerom da ostvare svoje političke ciljeve. S jedne strane, krajinski Srbi morali su percipirati Vanceov plan kao mogući način dolaska do statusa državnosti, odnosno pripojenja Srbiji. U ovome je bila sadržana ključna zamisao Beograda u vezi s dolaskom mirovnih snaga UN-a: dugotrajno primirje, ili ono što se u hrvatskim medijima od sredine 1992. često nazivalo opasnošću od ciprizacije Hrvatske, otvorilo bi mogućnost trajnog izdvajanja područja pod nadzorom krajinskih Srba iz sastava Hrvatske, a sve uz nadzor i posljedičnu sankciju međunarodne zajednice, odnosno UN-a. Naprotiv, za razliku od Beograda i Knina, Zagreb je mirovnu operaciju UN-a prihvatio kao sredstvo mirne integracije zaštićenih zona UN-a u hrvatski ustavni poredak, pri čemu mu je bio neprihvatljiv svaki postupak mirovnih snaga koji bi zamrznuo ili čak kodificirao stanje trajnog primirja i time učinio vjerojatnijim stanje trajne podjele Hrvatske. Mirovne snage, a onda i mirovna operacija UN-a u cjelini, tako su se od samog početka našle u drugačijoj ulozi od one koja im je bila namijenjena. Dok je za Beograd i Knin temeljno obilježje njihova djelovanja trebala biti statičnost, odnosno održavanje dugotrajnog primirja, dotle je za Zagreb to trebala biti dinamičnost, odnosno stvaranje uvjeta za stanje trajnog mira. Umjesto da budu sredstvo pomoću kojeg će se lakše doći do konačnog ili trajnog političkog rješenja, mirovne snage UN-a uplele su se u teritorijalni spor kojeg je sarajevsko primirje početkom 1992. samo privremeno zaustavilo. Nije se, onda, teško složiti sa zaključkom prema kojem je mirovna operacija postala žrtvom sukoba koji se nije mogao riješiti mirnim putem ili, preciznije, njezin konačni neuspjeh bio je uvjetovan nerješivošću sukoba.

Sektor Zapad/Sector West (ili Zaštićena zona UN-a Zapad/UNPA Zapad) bio je samo dio ukupne arhitekture mirovne operacije u Hrvatskoj ili državi na čijem se području, kao rijetko gdje drugdje u Europi, prisutnost UN-a osjetila u tolikoj mjeri. Prostorni mandat mirovne operacije vjerojatno je najbolje svjedočanstvo toga. Naime, uspostavljeno su ukupno četiri zaštićene zone/područja (UNPA) ili sektora (Sector), a koji su nazive nazive dobili prema pomalo nespretnoj kombinaciji UN-ove terminologije karakteristične za tradicionalne operacije čuvanja mira i zemljopisnih datosti. Ukupno su zaštićene zone UN-a zauzimale malo više od petine hrvatskog kopnenog teritorija. Kada se tome pridodaju i ružičaste zone (za Prevlaku nema preciznih podataka) UN-ova nadležnost se, na ovaj ili onaj način, prostirala na malo više od četvrtine hrvatskog kopnenog teritorija. Od svih zaštićenih zona UN-a Sektor Zapad je bio najmanji površinom. Prostirući se na 2.112 km² sektor je činio manje od petine ukupne površine svih zaštićenih zona UN-a. U njegovom sastavu bila su cjelokupna područja tadašnjih općina Grubišno Polje, Daruvar i Pakrac te zapadni dijelovi općine Novska i istočni dijelovi općine Nova Gradiška (kasnije županija Bjelovarsko-bilogorske, Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke i Brodsko-posavske). Uz Sektor Istok, ovo je bilo jedina zaštićena zona UN-a bez ružičastih zona. Vlasti krajinskih Srba su drugdje nadzirale cjelokupna područja pojedinog sektora, a u Sektoru Zapad samo njegov manji dio ili onaj prostor koji je bio pod njihovim nadzorom u trenutku zaključenja sarajevskog primirja u siječnju 1992. Radilo se o ukupno malo više od petine ukupnog područja sektora. Na tako malom prostoru nalazio se čitav niz važnih strateških osobitosti. Kroz njega je prolazila autocesta Zagreb-Beograd, a na jugu se nalazio jedini očuvani cestovni prijelaz preko Save u smjeru BiH, odnosno most kod Stare Gradiške. Konačno, Sektor Zapad bila je jedina zaštićena zona UN-a u Hrvatskoj koja je imala čak tri granične linije. Prva, odnosno, granica prema BiH, nastala je kao rezultat raspada jugoslavenske države. Druga, odnosno kopnena granica prema slobodnom hrvatskom teritoriju, nastala je kao rezultat posredovanja UN-a. Konačno, postojala je i treća, koja je ujedno bila i najvažnija: linija razdvajanja između sukobljenih strana, koja se protezala unutar sektora, nastala je kao ishod spomenutog primirja. Tome treba dodati kako je Pakrac bio jedino veće gradsko naselje u Hrvatskoj kroz koje je prolazila linija razdvajanja. Linija razdvajanja unutar sektora, koja je k tome prolazila kroz jedan grad, bile su dvije posebnosti koje su Sektor Zapad ponajviše izdvajale u odnosu na druge. U Sektoru Zapad razmješteno je ukupno četiri bojne mirovnih snaga UN-a, i to iz Argentine, Jordana, Kanade i Nepala. Pored toga, u sektoru su se nalazili i pripadnici vojno-promatračke sastavnice mirovnih snaga (UNMO), pripadnici civilne policije mirovnih snaga (UNCIVPOL), službenici civilnih poslova UN-a (CIVAFF), nekoliko službenika UNHCR-a te nekih drugih organizacija u sastavu UN-a.

Mirovna opereracija UNPROFOR u Sektoru Zapad ostvarila je kvalitativno bolje učinke negoli je to uspjelo UNPROFOR-u, odnosno UNCRO-u u cijeloj Hrvatskoj. Sektor Zapad bio je mirnijom, odnosno sigurnijom zaštićenom zonom UN-a negoli su to bili Sektori Istok, Sjever i Jug. Tu je dolazilo do najmanje učestalosti narušavanja primirja, prisutnost nedopuštenih vrsta naoružanja bila je najmanja (najučinkovitija demilitarizacija), a najmanji broj civila stradavao je uslijed nasilnih postupaka. I, najvažnije, radilo se o jedinoj zaštićenoj zoni UN-a u kojoj je zabilježen masovniji povratak prognanika i izbjeglica (preciznije: u dijelu koji je bio pod nadzorom hrvatskih vlasti). Spomenutu činjenicu treba posebno naglasiti: stanje u dijelu sektora pod nadzorom krajinskih Srba, zapravo se od svibnja 1993. nije značajnije razlikovalo od stanja u ostalim zaštićenim zonama. Potvrdu većeg uspjeha kojeg je polučila mirovna operacija UN-a u Sektoru Zapad predstavlja širok opseg djelovanja na polju provedbe mjera građenja mira (peacebuilding). Pojavnosti poput Fischerovih programa (susreti civila, posjeti selima), Daruvarskog sporazuma, raznih projekata UNOV-a, volonterskog kampa ili otvaranja autoceste za civilni promet bile su ostvarive jedino u Sektoru Zapad. Upravo je građenje mira bila ona pojavnost koja je najviše izdvajala Sektor Zapad od ostalih zaštićenih područja.

No, je li kvalitativno bolji učinak plavih kaciga u Sektoru Zapad u odnosu na primjerice, Sektor Sjever ili Jug, dovoljan kako bi ukupna ocjena bila pozitivna? Ne treba smetnuti s uma kako mirovne snage UN-a nisu niti jednu mandatnu zadaću u Sektoru Zapad zapravo učinkovito izvršile. Jer, kad je primirje najizraženije prekršeno (svibanj 1995.) nisu to uspjele spriječiti, nadzor graničnog prijelaza kod Stare Gradiške postojao je samo u rezolucijama Vijeća sigurnosti ili izvještajima glavnog tajnika UN-a, povratak nesrpskog stanovništva u dio sektora pod nadzorom krajinskih Srba nikad se nije dogodio dok se povratak u hrvatski dio sektora dogodio zapravo mimo mirovnih snaga UN-a. Uspješnija provedba mandatnih zadaća (s važnim izuzetcima poput nadzora graničnog prijelaza i povratka prognanih i izbjeglica) dogodila se u prvoj UNPROFOR-ovoj godini u sektoru. Sličnih uspjeha kasnije (opet s važnim izuzetkom autoceste) nije bilo.

Možda je poredba s jednom drugom mirovnom operacijom koju je UN utemeljio u Hrvatskoj bolji način dolaska do ocjene one u zapadnoj Slavoniji. Prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu (United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium – UNTAES) utemeljena je Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1037 od 15. siječnja 1996. Točno dvije godine kasnije, ili 15. siječnja 1998., operacija je zaključena, pri čemu je službeni kraj popraćen velikom svečanošću. UNTAES se odvijao u sjeni Daytonskog sporazuma kojim se pokušala riješiti situacija u BiH, i s razlogom ga se može ocijeniti velikim posredničkim uspjehom UN-a. UNTAES bi se mogao najkraće opisati kao svojevrstan oblik izvršne vlasti UN-a, privremeno uveden na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, a unutar koje je došlo do ponovne uspostave multietničnosti u toj regiji. Lokalnom srpskom stanovništvu zajamčena su manjinska prava, ali unutar hrvatskog državnog suvereniteta. UNTAES se svrstava u najmoderniji tip mirovnih operacija UN-a, odnosno onih u kojima mirovne snage, uz suradnju sukobljenih strana i oslonac na sredstva prisile, nadziru provedbu zaključenog mirovnog sporazuma ili konačnog političkog rješenja.

Koji sadržajni i okolnosni čimbenici su uvjetovali UNTAES-ov uspjeh u istočnoj Slavoniji, odnosno UNPROFOR-ov neuspjeh u zapadnoj Slavoniji (naravno, i u Hrvatskoj)? Na prvom mjestu je svakako postojanje mirovnog plana: dok se UNTAES temeljio na preciznom dokumentu, iza kojeg je zapravo stajala odluka i hrvatske i srpske strane da ga se pridržavaju i koji je, stoga, bio praćen jasno definiranim nositeljima zadaća i rokovima provedbe, dotle se UNPROFOR temeljio na površnom i često nejasnom dokumentu, kojeg su obje strane prihvatile tek na deklarativnoj razini i koji nije predviđao nikakve sankcije za prekršitelje, odnosno nikakve nagrade za poštivatelje njegovih odredbi. I, naravno, tu je i pitanje jamstvenih mehanizama: dok je američki upravitelj istočne Slavonije, ili voditelj misije UNTAES, general Jacques Paul Klein, eventualno srpsko odbijanje demilitarizacije, odnosno mogući ulazak hrvatskih snaga u Baranju mogao spriječiti osloncem na oko 5.000 vojnika spremnih na uporabu sile, oklopnu postrojbu, jedinicu jurišnih helikoptera i NATO-ve zračne snage, dotle je prvi zapovjednik Sektora Zapad argentinski brigadni general Carlos Maria Zabala mogao računati na četiri pješačke bojne od kojih je samo jedna (Kanađani) bila relativno spremna za borbena djelovanja. Naravno, istinski propust UN-a ponajviše leži u činjenici prema kojoj je mirovna operacija u Sektoru Zapad imala potencijal postepenog prerastanja u onu u istočnoj Slavoniji. Primjerice, jedan vod Kanađana bi sasvim sigurno bio bolji način nadzora graničnog prijelaza kod Stare Gradiške od onog kojeg su pokazali Nepalci. Kanađani bi sasvim sigurno bolje nadzirali sigurnost civilnog prometa autocestom. Radilo se, dakle, o samo jednoj od propuštenih mogućnosti u situaciji čije su osobitosti bile povoljnije negoli drugdje: Zagreb je sve do svibnja 1995. upravo u zapadnoj Slavoniji pokazao najpomirljiviji pristup, a u redovima krajinskih Srba, barem do svibnja 1993., utjecajna je bila struja sklonija pregovorima. Posebnost Sektora Zapad je ponudila neke mogućnosti, ali ih UN nije uočio, pa, onda, niti iskoristio.