26. 4. 2014. HKS-ovci nasmijani i pokisli.
Nakon dva mjeseca pripreme i iščekivanja odlaska na Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku, došao je i taj vikend.
Mnogim studentima bio je to prvi put da idu na takav susret i oblak neizvjesnosti, kako će se ostvariti to o čemu se na pripremama pričalo, počeo je lebditi malim busom kojim smo krenuli put Dubrovnika.
Veselje i druženje uz puno pjesme dovelo nas je do Dubrovnika prije nego što smo mislili – i mi i organizatori u Dubrovniku, pa je za ulazak u Dubrovnik trebalo još malo pričekati. To je vrijeme bilo ispunjeno susretima s drugim studentima HKS-a i drugim poznanicima koji su išli ka istom cilju s različitih strana Lijepe Naše. Time je radost zapravo samo rasla i dijelila se među svima. U jutarnjoj molitvi izmolili smo “Sve kiše i vjetrovi, blagoslivljajte Gospoda”, a očito su to izmolili i mnogobrojni sudionici Susreta i bit će da se to Gospodinu svidjelo, jer je naš ulazak i boravak u Dubrovniku prvoga dana bio proveden u tom velikom blagoslovu.
Dubrovčani su pokazali velikodušnost toga dana pa su značajno snizili cijene jela i pića i to nam je omogućilo da se dalje družimo na djelomično suhom prostoru. Ali bilo je studenata koji su odlučili prošetati gradom i gledati ljepote Dubrovnika pod vidom koji se ne viđa na razglednicama. I malo po malo, došlo je vrijeme za odlazak u luku Gruž. Svi zajedno okupili smo se na mjestu predviđenom za našu skupinu, a to je bilo relativno blizu pozornice i oltara te smo sudjelovali u pjesmama koje su izvodili animatori predprograma. Pjesmu su pratile prigodne i kratke meditacije Ivana Pavla II. Neposredno pred misu priključile su nam se i naše biciklistice Iva Plejić i Josipa Ančić s kojima smo cijelo vrijeme bili u duhu, ali i mobilnom kontaktu – a tada je došao trenutak provjere i podjele radosti da su sretno stigle i da su s nama. Rektor prof. dr. sc Tanjić i vlč. Novak odvojili su se privremeno od nas kako bi s braćom svećenicima slavili euharistiju. Sveta je misa prošla dostojanstveno i poput nekog kolača, s redom kiše, pa suhog vremena da bi završila jedinim suncem viđenim toga dana! Svi smo slikali taj prekrasan događaj koji je izmamio pravi usklik: Bogu hvala!, a studenti HKS-a su samo rekli “LUX VERA!” i napravili fotografije za Foto- natječaj koji je u tijeku na našem Sveučilištu.
Nakon mise, zaputili smo se u domove naših domaćina i tako razdvojili do drugoga dana.
Drugi je dan osvanuo suncem koje nas je pratilo cijeli dan. Ne kaže li stara poslovica: “Poslije kiše dolazi sunce”? I nije li to poruka koja nas treba pratiti uvijek u životu? Nije li to poruka Kristova križa i uskrsnuća?
Tada smo izmjenjivali dojmove noćenja kod domaćina. Zanimljivo je to bilo slušati i uočiti Božji prst u cijeloj organizaciji, jer kao da je svatko došao k svom “paru”. Kao da je netko (ili Netko) bio prisutan dok sam ispunjavala tablice koga smjestiti u koju obitelj. Nekako su se parovi domaćina i sudionika baš slagali po mnogim obilježjima. U svakom slučaju, svi su došli vrlo radosni i zadovoljni, mnogi s pozivom da u rujnu dođu u goste vidjeti Dubrovnik. Može li bolje?
A zatim je krenula priprema za misu. Priprema za misu?! Odmah vizija: aha, opet molitva, pjesma i meditacije. E pa – ne! Ovaj put je to bio ples. Kakav ples? Kakva muzika prije mise? Vrlo suvremen i moderan. Glazba i koreografija rock and rolla, zumbe i contrya! Doduše, nisu svi odmah to prihvatili, trebalo se malo priviknuti, ali da je bilo vremena, još malo i bilo bi to vrlo rasplesano slavlje mise.
Misa koju smo slavili u zajedništvu s 3000 mladih iz Hrvatske bila je vrlo lijepa i milosna. Predvodio ju je varaždinski biskup mons. J. Mrzljak s mnogobrojnim svećenicima, između ostalog i našim vlč. Krunoslavom Novakom i rektorom Željkom Tanjićem. Propovijed je bila jednostavna i jezgrovita. Pozvala nas je na nastavak izgradnje zajedništva koje smo tu osjetili i izgradili. Kako je to bila i Bijela nedjelja, nedjelja Božanskog milosrđa, osjećaj Božje milosti je toliko bio osjetljiv da vjerujem da je svatko mogao osjetiti i iskusiti da je naš Bog živ, s nama i među nama.
Nakon gozbe s Kristom pojurili smo natrag našim domaćinima na ručak. Bilo je to vrijeme razgovora i pravog nedjeljnog okupljanja oko stola s Božjim blagoslovom kojeg smo donijeli s mise našim domaćinima. Ostavili smo im poklone da nas sjete i kao znak zahvalnosti što su nam otvorili svoja vrata i domove. A mi smo uz to, dobili i sendviče i razne slastice koje smo dalje dijelili na putu.
Dubrovnik smo u nedjeljno poslijepodne ostavili da ga grije sunce kao znak Božjeg blagoslova koji je sišao na taj grad i ljude jer su nas hodočasnike primili u ime Krista. A za to Bog obećava nagradu. A mi to sunce i svjetlo, Lux Veru, nosimo dalje na naše Sveučilište i među sve nas.
Kako je bilo mnogo studenata i studentica na Susretu, vjerujem da će Svjetlo istinsko zasjati na našem Sveučilištu novim sjajem. Svima koji su bili na Susretu to dozivam u svijest, a koji nisu bili, pozivam da ga prime.
Hvala dragom Rektoru koji nas je u ovome podržao i omogućio nam ovaj Susret, vlč. Krunoslavu Novaku koji je animirao cijelu grupu, ali najviše hvala dragom Bogu koji nas je pozvao i dao milost da se odazovemo. Neka tako bude i u svakodnevici u koju smo se danas vratili.
Valentina Kanić
