Što je bit kršćanstva?
Na to su pitanje u više od dva tisućljeća mnogi pokušali dati konačan odgovor u nadi da će onima koji vjeruju, a i onima koji se ne smatraju kršćanima otkriti što je ono najvažnije u kršćanstvu. Na to je pitanje pokušao odgovoriti i švicarski teolog Hans Urs von Balthasar, čiju stogodišnjicu rođenja slavimo ove godine. Napisao je kako bit kršćanstva nije uzdizanje ljudskog duha i ljudske mudrosti, omogućeno kroz božansko prosvjetljenje. Kršćanstvo nije jednostavno spoznaja i težnja za većim znanjem. Kršćanstvo isto tako ne služi prvenstveno, zahvaljujući objavi i otkupljenju, usavršavanju čovjeka u njegovoj osobnoj i društvenoj dimenziji. Balthasar smatra da se kršćanstvo može shvatiti samo kao Božja ljubav koja slavi samu sebe i poziva ljude da ju slave.

U Starom Zavjetu slava znači prisustvo neizmjerne slave Božje u njegovom savezu s izraelskim narodom. Ovo u savezu znači i u svijetu, dakle prisustvo Božje slave u svijetu. U Novom Zavjetu slava se pokazuje kao djelovanje Boga koji u Kristu ljubi sve ljude do kraja, do vlastite smrti na križu. Tu ljubav čovjek i svijet ne mogu ni sanjati, jer u našoj ljudskoj stvarnosti nema nigdje traga mogućnosti takvog pristupa Bogu i Boga čovjeku. Ta se ljubav ne može prihvatiti nikako drugačije nego kao «potpuno drugačija» u odnosu na svako naše iščekivanje i svaku našu čežnju za Bogom.

Odlomak Lukinog evanđelja koji je naviješten danas, na Svetkovinu Svete Bogorodice Marije i na dan kada obilježavamo početak građanske Nove godine, u malo redaka, s puno dinamike, živosti i ushita upravo nam svjedoči o toj dimenziji kršćanstva. Pastiri su slavili i hvalili Boga zbog svega onoga što su čuli i vidjeli. A činilo se da nisu vidjeli ništa posebnoga: jednu obitelj smještenu u štalu, dijete položeno u jasle. Tome su se divili i oni kojima su pripovijedali o tom djetetu. Slava i hvala pastira, divljenje ljudi svjedoče nam u Lukinom evanđelju kako prepoznavanje prisutnosti Boga nije vezano uz nikakve glamurozne događaje, nije plod naših vlastitih očekivanja, nije ostvarenje čežnji koje u sebi nosimo. Slava i hvala, divljenje plod je prvenstveno Božje sposobnosti da u naizgled toliko svakodnevnoj stvarnosti jedne odbačene obitelji i novorođenog djeteta ne ostaje zatomljen i želi pokazati svoje lice.

Slava, hvala i divljenje plod je sposobnosti slušanja i gledanja koje ide onkraj onoga što se može čuti u gomili zvukova koji nas svakodnevno okružuju i onoga što se može vidjeti u mnoštvu slika koje nas neprestano salijeću.

 

Slava, hvala i divljenje pastira i svih onih koji su čuli o ovome neobičnom događaju usko su povezani s Marijinim stavom pohranjivanja svih događaja u sebe i prebiranja po «svome srcu». Marija nije na isti način poput pastira pokazivala svoje osjećaje, ali to ne znači da je manje slavila, hvalila i divila se onome koji ju je učinio majkom svoga sina jer je i ona znala da dogođeno nadilazi sve ono što je očekivala i čemu se nadala.

Zato smo na početku ove Nove godine, početku koji je uvijek iznova prožet dobrim željama, početku koji želi biti trenutak nedosanjane vječnosti pozvani prije svega otkriti u sebi važnost slavljenja, hvaljena i divljenja Bogu. To je pravi početak novoga i boljega svijeta.

Stoga se poput pastira treba odvažiti na put, potrebno je «pohititi» iz ukorijenjenosti u vlastite stavove, znanja, svjetove prema onome što je drugačije, neobično i uvijek novo. Svaki početak znači da treba ostaviti nešto staro, znači da treba početi iznova.

 

Kako taj početka ne bi bila samo nova avantura naših htjenja i naših očekivanja, potrebno je poput Marije sve događaje života pohraniti i prebirati u vlastitom srcu i pokušati ih čitati u svjetlu ostvarene objave slave Božje u malenom djetetu Isus. U toj se slavi otkriva u čemu se nalazi pravi blagoslov. U slavljenju Božje ljubavi koja se pokazuje i koja ne traži ništa drugo nego da bude prisutna u svijetu. U knjizi Brojeva Aron je posredstvom Mojsija pozvan blagoslivljati svoj narod zazivajući ime Božje nad njim. Dakle, ne tražeći i ne zahtijevajući ništa, ne iznoseći svoje želje nego zazivajući ničim uvjetovani i ni iz čega, osim iz njegove slobodne volje izvedeni blagoslov Božji koji je ljudima izvor i uvir svakoga životnoga dara.

I zato nam liturgija današnje svetkovina, koju slavimo i na Svjetski dan mira poručuje da ništa drugo osim slave Boga ne može biti temelj novoga početka i zalog mira među ljudima.

 

prof. dr. sc. Željko Tanjić
Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta