Ponekad se pitamo zašto nas Crkva na svetkovinu Božića „opterećuje“ Proslovom Ivanovog Evanđelja. Istina je da se radi o prekrasnom tekstu, ali na prvi pogled veoma teškom i nerazumljivom nama kršćanima dvadeset i prvog stoljeća.

Teško nam je prihvatiti da nam Ivan na Božić poručuje kako u početku bijaše Riječ, a ne ljubav! Zapravo, da u cijelom Proslovu niti jednom nema spomena ljubavi. To nam se čini tako usko, tako intelektualistički, beživotno. Tako malo govori o Božiću.

Zašto Crkva pred nas ne prostre blago tekstova Pisma koji govore o djetetu Isus, o ljubavi, o drami svete Obitelji? Zašto u ovim trenutcima radosti, topline, zajedništva govor o Riječi. Jer, riječi imamo previše. Gotovo nas proganjaju. Ne možemo od njih pobjeći. Ne vjerujemo im. Posvuda riječi. A mi želimo ljubiti, osjetiti, iskusiti. Danas kada nas guši mnoštvo riječi koje nemaju nikakvo značenje ne vidimo smisao govora o Riječi koja tijelom postade.

Pa ipak Crkva ne odustaje. Ovaj tekst svake godine odzvanja našim crkvama na božićni dan. U „predkoncilskoj“ liturgiji bio je čitan na kraju svake mise kao velika ispovijest temeljne vjere Crkve: Riječ koja bijaše kod Boga, Riječ po kojoj sve postade, u kojoj bijaše život koji ljudima bijaše svjetlo i postade jednom od nas.

Jean Paul Sartre jednom je napisao: „Riječ je predanost, poduhvat čijim značenjem autor grli svoje vrijeme“. Možda i ne znajući, opisao je ono što slavimo na svetkovinu Božića. Bog se po svome Sinu predaje čovjeku. Postaje čovjekom. Po i u Sinu grli cijeli svijet. Preoblikuje ga na sliku svoga Sina. Ali, zašto je Sin Riječ? Zašto ga Ivan, kao u nekim drugim spisima ne shvaća kao ljubav?

Zato što Riječ označava smisao, mudrost, milost i istinu. Ivan nam jasno poručuje ono što je izrekao sv. Augustin: „Ne ljubi se ono što se ne poznaje.“ Riječ znači da vjerujemo u smisao stvorenoga, da vjerujemo kako u svijetu i u čovjeku postoji darovani smisao koji ne možemo dosegnuti samo svojim snagama, ali na kojemu i naš um i naši životi sudjeluju ako su prožeti milošću. Slavlje Božića svetkovina je smisla koje oblikuje našu stvarnost. Ono je svetkovina koja u ovo vrijeme u kojem se odbacuje značenje riječi, u kojem se negira mogućnost spoznaje božanskoga, u kojem se ljubav stavlja nasuprot spoznaji, u kojem se sloboda suprotstavlja istini, zauzetost, zajedništvo, prijateljstvo, osjećaji suprotstavljaju razumu, redu, tradiciji pokazuje da je nemoguće suprotstaviti ljubav razumu, zajedništvo redu, tradiciju djelovanju, prijateljstvo disciplini. Božić je svetkovina koja nam svjedoči da ljubav ima svoj temelj u smislu inače se pretvara u vlastito negiranje i odbacivanje. Postaje besmislenom, potrošenom, nestalnom, nespremnom na žrtvu. Zato na početku stoji Riječ, a ne ljubav. Ali ta se Riječ pokazuje kao ljubav.

Nije stoga Proslov pretežak za ovaj dan. Zapravo tek nam on omogućuje da stvarno shvatimo, vidimo i doživimo ono što slavimo. U svojoj posebnosti početak Ivanovog evanđelja stoji kao „skandal“ koji onemogućuje da se slavlje Božića pretvori u sladunjavi događaj koji pokreće svijet kupovanja i potrošnje. Bez njega ne bismo razumjeli posebnost kršćanske poruke svijetu: Bog je smisao koji se nudi kao ljubav u Isusu iz Nazareta. Tim je smislom prožeta cjelokupna stvarnost i mi po Isusu Kristu možemo sudjelovati u toj divnoj razmjeni darova. Ne, nisu nam zatvorena vrata spoznaje. Nisu nam zatvorena vrata vječnosti. Nismo prikovani samo za svijet vidljivoga, samovolji, diktaturi osjećaja i moći koja ničim nije ograničena. Nije se nebo zatvorilo niti je kaos u temelju i pokretač svega. Kaos koji se čini da ulazi u sve pore i koji se hrani time da nas uvjerava kako smo nesposobni za božansko.

U početku je Riječ na kojoj i s kojom možemo oblikovati riječi ljubavi za svijet i za vječnost.   

 

prof. dr. sc. Željko Tanjić
Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta