Vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano od 3. prosinca 2011., na 2. str. donio je, po svojim uobičajenim kriterijima, bez komentara, vijest da je Europski parlament u Bruxellesu s velikom većinom odobrio pristupanje Hrvatske Europskoj uniji. Isti dnevnik, u svom izdanju od 9.-10. prosinca, na 3. str. donosi, na isti način vijest da Hrvatska potpisuje ugovor o pristupanju EU, u Bruxellesu, 9. prosinca „nakon dugog pregovaračkog procesa“. U istoj se vijesti navodi kako je „EU odgodila do ožujka 2012. odluku o davanju kandidatskog statusa Srbiji“, dok je „za Crnu Goru predviđen početak pregovora za lipanj 2012., pod uvjetom postignuća napretka u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije“. Poznato je da su u raznim prigodama, konstantno, pape, i Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. podupirali hrvatski pristup EU.
Sigurno nije potrebno navoditi kako je dominantni stav medija u Hrvatskoj u prilog ulaska u EU. A znamo i za euroskeptike, kojima je najbolji argument da EU bjelodano prolazi vrlo tešku krizu. Sve je to poznato i doista ničemu ne bi vodilo citirati ovdje neki stav u prilog ili protiv ulaska Hrvatske u EU. Zapravo, ni množina informacija ne bi bitno pridonijela formiranju stava pojedinog građanina. Važi to danas za građane u Hrvatskoj a sutra i za neku drugu državu koja je krenula ili koja bi krenula tim putem. Talijanski dnevnik La Repubblica, naprimjer, 28. prosinca ističe kako je u Bosni i Hercegovini postignut dogovor o formiranju vlade te naglašava da su dogovoreni neki zakoni „koji utiru put zahtjevu za pristup te države EU“.
Zanimljiv je članak objavio François de Bernard u pariškom uglednom dnevniku Le Monde, s nadnevkom od 27. prosinca. Evo par naglasaka, koji su objavljeni 29. prosinca sporadično i u nekim hrvatskim medijima: „Hrvatska je istodobno dubinski eurofilna i frankofilna zemlja (…), osobito profinjena na kulturnom i znanstvenom planu, autentično demokratska zemlja (tri posljednje mirne smjene vlasti toga su eklatantan primjer), koja je dokazala da je sposobna uložiti dovoljno velike napore kako bi prebrodila vlastitu krizu ne čekajući ostale. (…) Hrvati su prema Europljanima iz EU koji su se mjesecima prema njima loše ophodili pokazali blagost i veliko srce kojim se diče. Sada je na Dvadesetsedmorici da se udalje od svojih egocentričnih opsesija kako bi započeli ono što do danas još nije učinjeno unatoč svim pravilima koja se nameću, a to je: konačno dočekati, s neophodnim dostojanstvom, poštivanjem i povjerenjem tu Hrvatsku i njezine građane koji zaslužuju biti pozvani i pridruženi europskim poslovima.“
A hrvatski građani svoje „da“ ili „ne“ kazuju na referendumu 22. siječnja 2012. Nije nevažno, u ovom trenutku, prisjetiti se kršćanskog udjela u stvaranju današnje Europske unije, odnosno uloge prvenstveno dvojice velikih katolika, te odnosa Svete Stolice prema tom pitanju.
Jean Monnet, politički ekonomist i diplomat (1888.-1979.), rođen je u Francuskoj ali je najveći dio svojih sveučilišnih studija završio u Engleskoj. Izradio je sveobuhvatni plan obnove i modernizacije francuske ekonomije 1947. U svibnju 1950., zajedno s francuskim ministrom vanjskih poslova Robertom Schumanom, predložio je ustanovu zajedničkog Europskog tržišta za ugljen i čelik. Šest je zemalja 1951. potpisalo ugovor (Francuska, Zapadna Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg), a Monnet je od 1952. do 1955. bio na čelu te zajednice, kojoj su slijedile Europska ekonomska zajednica i današnja EU. Bio je čovjek akcije i snage. Poznata je njegova izreka: “Nisam optimist ali sam odlučan!” Čovjek koji je najsnažnije obilježio razvoj Europe, nije nikad ušao u politiku. Govorio je da je veliki broj ljudi i stoga veliko natjecanje na političkom polju, tko će doći na vlast, ali da u području u kojem on želi raditi nema praktički nikoga: on je želio pripremiti budućnost a taj se posao ne može napraviti ako si stalno u rješavanju tekućih poslova. Kako nije smetao političarima, tako je mogao računati na njihovu potporu, a njemu nije smetalo da njima pripadnu lovorike.
Robert Schuman, državnik, francuski premijer, ministar financija i ministar vanjskih poslova (1886.-1963.), rođen je u Luksemburgu od lorenških roditelja i cijelo je njegovo obrazovanje i intelektualno uzdizanje bilo i njemačko i francusko. Kao da je bio predodređen za arhitekta francusko-njemačkog pomirenja nakon II. svjetskog rata. S Talijanom Alcide De Gasperijem i Nijemcem Konradom Adenauerom, koji su također imali na neki način slično formiranje, susreli su se kasno u svojim životima ali su postali duboki prijatelji, smatran je političkim tvorcem današnje EU. Po njegovu vlastitom mišljenju, da su njih trojica imali još samo godinu dana zajedničkog života i djelovanja (prvi je preminuo Talijan), Unija je mogla biti u cijelosti dovršena! Zahvaljujući trojici, koji su bili istinski i duboki kršćani, projekt europske unije postao je par excellence demokršćanski.
Na Schumana je, kao i na drugu dvojicu spomenutih očeva-utemeljitelja EU, izuzetni utjecaj izvršio francuski personalizam, u prvom redu Jacques Maritain i Emmanuel Mounier. Važno je napomenuti da su istom intelektualnom profilu pripadali i predsjednici Komisije u Bruxellesu u novije doba: Jacques Delors, Jacques Santer i Romano Prodi. U kontekstu odnosa Svete Stolice i EU, osobito je odlučna bila okolnost da je filozof Maritain bio veleposlanikom Francuske pri Svetoj Stolici iza II. svjetskog rata, upravo u razdoblju koje je prethodilo onom kad će Monnet i Schuman dati gospodarske i političke temelje europskog ujedinjenja. Tada je Maritain imao intenzivne kontakte u Državnom tajništvu s Giovanni Battista Montinijem, kasnijim papom Pavlom VI.
Znakovito je papa Pio XII. 1952. snažno i izričito podupirao težnje prema ekonomskom i političkom ujedinjenju Europe. Za njega je to bila u prvom redu Zapadna Europa, a potom se je, može se zaključiti, zahvaljujući liniji Montini-Maritain, okrenuo prema narodima Rusije. Tijekom priprema, održavanja i neposredno nakon II. vatikanskog sabora, Europa i EU izgubili su prioritet u vatikanskim pogledima, budući da je koncilska univerzalistička vizija stavila u kut europsku, a pogotovo zapadnoeuropsku, politiku, pa i u onom najširem, plemenitom smislu. To je osobito naglašeno u pastoralnoj konstituciji “Gaudium et Spes”. Trebat će doći 1978. i Ivan Pavao II. da bi Europa ponovno došla u središte papinskog diskursa te da bi dobila u cijelosti i svoje istočno krilo, te doista postala cjelovita, premda ta cjelovitost još nije realizirana u EU!
Dakle, možemo zaključiti da je u svakom trenutku, od samih početaka, Sveta Stolica bila za ujedinjenje Europe, samo je varirao opseg tog ujedinjenja, kao i stupanj važnosti koji je ta tema imala u cjelini djelovanja Svete Stolice. Stoga, ako dobro razmislimo o svemu navedenom, stvar je u ljudima, pa – u navedenim slučajevima – katoličke vjere, koji su i kakvi su! Oni koji su bili svjesni svog identiteta i koji su bili ljudi od integriteta, znali su uspješno na pravi način oblikovati svoje društvo u svom vremenu!
prof. dr. sc. Emilio Marin
Izvor: Katolički tjednik
Sarajevo, 22. siječnja 2012., str. 18-19.
